Težnja promicanja humanijeg i boljeg život za sve oboljele, a osobito za stare, bolesne, osamljene. Svakodnevno svjedočimo novim i teškim bolestima koje se dijelom javljaju i zbog produljenja životnog vijeka, suvremenog načina života kao i napretka medicine. Važnost i vrijednost zdravlja najčešće shvaćamo kad i sami ili netko nama blizak oboli od teške bolesti, tj. kad se i sami susrećemo s boli, patnjom, trpljenjem i neizvjesnosti ishoda. Koliko god je važna dobra zdravstvena skrb isto toliko je važna skrb obitelji, prijatelja, zajednice. Jer medicina liječi tjelesno, a najbliži, svojom nesebičnom skrbi, pomažu jačati duhovnu snagu oboljelih, što je u liječenju i kvaliteti života jednako važno.
Nažalost svakodnevno se susrećemo s bolesnicima čija bolest više ne reagira na postupak liječenja. Za njih treba osigurati liječenje s ciljem postizanje najbolje kvalitete života i podršku svima koji s ljubavlju skrbe o njima. Najčešće su to članovi uže obitelji kojima treba osigurati lijekove i adekvatnu medicinsku opremu za olakšavanje njege teških bolesnika u kućnim uvjetima. Kontrolom boli i ostalih simptoma bolesti te psihološkom, socijalnom i duhovnom podrškom postiže se ono što svi teški bolesnici priželjkuju – provesti zadnje dane života u svom domu, s najbližima. Neophodno je educirati, motivirati i odabrati zdravstvene djelatnike za ovaj specifičan vid zdravstvene skrbi koja, u našem zdravstvenom sustavu, nije još uvijek prepoznata.
Dijagnoza teške, neizlječive bolesti je značajan stresor za svaku osobu, a emocionalni odgovor svake osobe je različit, kao i kod iste osobe u različitim fazama bolesti. Stoga je neophodno svakom pacijentu prići sa znanjem o psihološkim aspektima osobnosti i bolesti te raditi na psihoterapiji bolesnika kao i njegove obitelji.
I kad je teško, kad je tijelo umorno od života, kad se razum muti od boli, kako fizičke tako i psihičke, i tada treba živjeti. Pokušati se radovati sitnim stvarima: svakom novom danu, osmjehu, toploj riječi, pruženoj ruci, nečijoj posjeti. Ponekad nismo niti svjesni naših postupaka misleći kako bolesnik ne čuje, ne vidi. No, zasigurno on osjeća našu nazočnost, naš glas i način na koji radimo oko njega, a toplina i nježnost mu mnogo znači, makar mu to bili i zadnji sati života. Učinimo sve kako bismo bolest učinili podnošljivijom,a zadnje trenutka života ljepšim.
