Svake godine 28. aprila/travnja se obilježava Svjetski dan sigurnosti i zdravlja na radu, u organizaciji Međunarodne organizacije rada (ILO/MOR). Na ovaj dan, počevši od 2003. godine, skreće se pažnja svjetske javnosti i povećava svijest o aktuelnostima u vezi sigurnog, zdravog i dostojanstvenog radnog okruženja, s fokusom na prevenciju, tripartitni pristup i socijalni dijalog. Povodom obilježavanja Svjetskog dana sigurnosti i zdravlja na radu za 2026. godinu, ILO je pripremio globalni izvještaj i posvetio je ovaj dan temi zdravog psihosocijalnog radnog okruženja za zdravlje i sigurnost radnika te prosperitet društva, čime je ponovo osvijetljen problem koji je dugo neprepoznat, a čije su posljedice razorne. Ovaj dan služi i kao podsjetnik da dostojanstven rad podrazumijeva ne samo fizičku, nego i psihološku sigurnost svih radnika.
Psihosocijalno radno okruženje: Globalni izazovi i putevi ka akciji (ILO, 2026)
U globalnim procjenama objavljenim u najnovijem ILO izvještaju (The psychosocial working environment: Global developments and pathways for action, ILO 2026.) razmatrano je pet ključnih psihosocijalnih faktora rizika: preopterećenost poslom uz nisku kontrolu, neravnoteža između uloženog napora i nagrade, nesigurnost zaposlenja, prekomjerno radno vrijeme (posebno 55 ili više sati sedmično) te zlostavljanje na radu. Prema globalnom izvještaju se procjenjuje da pomenutih 5 ključnih psihosocijalnih faktora rizika, zajedno značajno doprinose nastanku oko 840.000 smrtnih slučajeva godišnje (posebno od kardiovaskularnih bolesti i mentalnih poremećaja uključujući suicid) te dovode do gubitka čak 45 miliona DALY-a (standardizovana mjera ukupnog tereta bolesti i invaliditeta za izgubljene godine života zbog lošeg zdravlja, invaliditeta ili prerane smrti) te ekonomskog gubitka od 1,37% globalnog BDP-a tj. ukupne vrijednosti bruto domaće proizvodnje. Pomenuti podaci su rezultat sveobuhvatne analize objavljene u ILO izvještaju.
Šta je psihosocijalno radno okruženje?
Psihosocijalno radno okruženje obuhvata sve one elemente rada koji su vezani za način na koji su poslovi dizajnirani, kako se rad organizuje i njime upravlja, te sve šire politike, prakse i procedure koje regulišu radne odnose, a koji mogu imati direktan uticaj na zdravlje i dobrobit radnika. Razlikujemo tri temeljne kategorije: psihosocijalni faktori (neutralni aspekti koji postaju štetni ili korisni ovisno o upravljanju), psihosocijalne opasnosti/napori (štetni aspekti lošeg dizajna ili organizacije rada koji mogu nanijeti štetu radnicima) i psihosocijalni rizici (kombinacija vjerovatnoće izloženosti i ozbiljnosti potencijalne zdravstvene posljedice nastale štete koja često nastaje postepeno, kroz dugotrajnu izloženost). Ove opasnosti mogu se javiti na nivou samog posla (visoki kognitivni i emocionalni zahtjevi, izloženost traumi, nerealni rokovi) na nivou organizacije rada (nejasne uloge, nedostatak autonomije, manjak kadra i prekomjerno radno opterećenje, neadekvatna supervizija, nedostatak razvoja i napredovanja) te na nivou organizacijskih politika i procedura (nesigurni uslovi zaposlenja, nedostatak fleksibilnih radnih aranžmana, loše upravljanje promjenama, neadekvatan sistem za prijavu uznemiravanja i nasilja).
Organizacijska kultura pri tome igra presudnu ulogu – zajednički usvojene vrijednosti, norme i očekivanja oblikuju to da li se psihološka sigurnost stavlja ravnopravno s poslovnim ciljevima, a psihosocijalna sigurnosna klima i organizacijska pravednost (doživljaj poštene raspodjele odluka, resursa i interpersonalnog tretmana) direktno određuju povjerenje radnika i njihovu spremnost da sigurno prijave percipirane probleme.
Posljedice za radnike i organizacije
Posljedice dugotrajne izloženosti psihosocijalnim opasnostima dalekosežne su i pogađaju gotovo svaki aspekat radnog i privatnog života. Za radnike, ove opasnosti vremenom dovode do depresije, anksioznih poremećaja, izgaranja na poslu (burnout), hroničnog umora, poremećaja spavanja, kognitivnog pada, suicidalnog ponašanja, kardiovaskularnih i metaboličkih oboljenja, mišićno-koštanih poremećaja te problema u reproduktivnom zdravlju. Za organizacije, posljedice su podjednako ozbiljne – povećan absentizam i prezentizam, smanjena produktivnost i angažovanost radnika, otežan povratak na posao nakon bolesti, pad zadovoljstva i zadržavanja kadrova, te narušen organizacijski ugled i povjerenje. Ovaj dvostruki teret – koji pogađa i pojedinca i instituciju – jasno ukazuje da briga o psihosocijalnom zdravlju radnika nije luksuz, nego strateška neophodnost.
Međunarodni normativni okvir
ILO raspolaže snažnim normativnim okvirom koji seže sve do svog osnivanja, a koji se kontinuirano razvijao i jačao s rastućim razumijevanjem psihosocijalnih dimenzija rada. Ustav ILO-a iz 1919. godine već u preambuli utvrđuje zaštitu radnika od bolesti i povreda nastalih u radu, dok Filadelfijska deklaracija iz 1944. ovo proširuje na pravo svakog radnika na materijalno blagostanje i duhovni razvoj u uslovima slobode, dostojanstva, ekonomske sigurnosti i jednakih mogućnosti. Deklaracija o temeljnim principima i pravima na radu (1998., dopunjena 2022. godine) uvrstila je sigurno i zdravo radno okruženje kao fundamentalno pravo svakog radnika.
Konvencija broj 155 o sigurnosti i zdravlju na radu (1981) eksplicitno obuhvata i fizičke i mentalne elemente zdravlja (čl. 3(e)) te zahtijeva da se radna mjesta, mašine, oprema i procesi prilagode fizičkim i mentalnim kapacitetima radnika (čl. 5(b) i 16.1). Prateća Preporuka o o sigurnosti i zdravlju na radu broj 164 (1981) ovo operacionalizuje propisivanjem sprječavanja štetnog fizičkog i mentalnog stresa (par. 3(e)), zahtjevom da organizacija radnog vremena ne smije negativno uticati na zdravlje (par. 10(f)) te pozivom na mjere za eliminisanje prekomjernog fizičkog i mentalnog zamora (par. 10(g)). Promotivni okvir za sigurnost i zdravlje na radu – Konvencija broj 187 (2006) – naglašava kontinuirano unapređenje standarda sigurnosti i zdravlja na radu i izgradnju preventivne kulture sigurnosti, čime se od država potpisnica traži sistemski, a ne reaktivni pristup.
Od posebne važnosti za psihosocijalne rizike je Konvencija broj 190 o nasilju i uznemiravanju (2019), koja u svom članu 9(b) eksplicitno upućuje na psihosocijalne rizike, utvrđuje pravo svakog radnika na svijet rada slobodan od nasilja i uznemiravanja (čl. 4.1) te nameće preventivne i zaštitne obaveze u pogledu procjene i upravljanja tim rizicima. Pored toga, Konvencija broj 161 i Preporuka broj 171 o službama medicine rada (1985) zahtijevaju preventivne i savjetodavne funkcije za osiguranje optimalnog fizičkog i mentalnog zdravlja u kontekstu rada, dok Preporuka broj 194 o listi profesionalnih bolesti (2002) prepoznaje post-traumatski stresni poremečaj (PTSD) i mentalne poremećaje u vezi rada kao kompenzabilne bolesti (Aneks 2.4). Konvencija broj 81 o inspekciji rada (1947) osigurava mehanizme izvršavanja koji su neophodni za primjenu svih navedenih standarda.
Djelovanje na nivou radnog mjesta
Sistemsko upravljanje psihosocijalnim rizicima na nivou radnog mjesta odvija se kroz tri faze: identifikacija opasnosti (korištenjem organizacijske dokumentacije, kadrovskih evidencija, povjerljivih anketa radnika i metoda temeljenih na dijalogu), procjena i prioritizacija rizika (uz inkluzivan pristup koji posebno uzima u obzir grupe s višim stepenom izloženosti i smanjenom sposobnošću prijave zbog stigme ili straha od odmazde), te prelazak od procjene ka akciji prema hijerarhiji upravljanja rizicima – s prioritetom eliminisanja rizika na izvoru. Konkretno, to znači poboljšanje raspodjele radnog opterećenja i dizajna posla, jasno definisanje uloga i odgovornosti, adekvatnu superviziju i povratne informacije, uspostavu poštenih sistema nagrađivanja i transparentnih procedura za prijavu nasilja i uznemiravanja, te sistemsko uključivanje radnika u procese odlučivanja koji ih se tiču.
Put prema dostojanstvenom radu počinje organizacijskom odgovornošću
Svjetski dan sigurnosti i zdravlja na radu 2026. kao i pomenuti ILO izvještaj šalju jasnu i neodloživu poruku: psihosocijalno zdravlje na radnom mjestu nije periferna tema rezervirana za specijaliste, već centralna odrednica dostojanstvenog rada, produktivnih organizacija i održivosti zdravog društva. Dok globalni teret od 840.000 smrtnih slučajeva godišnje i gubitak 1,37% globalnog BDP-a govore o razmjerama nevidljive krize, ILO-ov normativni okvir, uključujući najnoviju Konvenciju broj 190 o nasilju i uznemiravanju, pruža čvrst pravni i etički temelj za akciju na svim nivoima upravljanja.
Ipak, kako se navodi, sama zakonska regulativa nije dovoljna. Potrebno je istovremeno djelovati na sva tri strateška nivoa: izgraditi snažniju istraživačku i spoznajnu bazu s redovnim, usporedivim i dezagregiranim podacima o izloženosti psihosocijalnim rizicima sa prikazivanjem podataka po spolu, dobi, radnom statusu, invaliditetu, vrsti zaposlenja i djelatnosti radi praćenja nejednake izloženosti; unaprijediti državne politike i regulatorne okvire promjenom fokusa s ishoda po mentalno zdravlje na psihosocijalne opasnosti i rizike na njihovom izvoru, te ojačati djelovanje na nivou radnog mjesta kroz organizacijske mjere, predanost rukovodstva, participativne procese i saradnju između stručnjaka za zaštitu na radu, službi za medicinu rada, kadrovske službe i menadžmenta.
Rad koji iscrpljuje, osiromašuje i ugrožava ne može biti ni pravedan niti produktivan. Dostojanstven rad koji štiti i tijelo i duh, nije utopija, nego ostvariv cilj, pod uslovom da ga podjednako ozbiljno shvate zakonodavci, poslodavci, sindikati i svaki pojedini menadžer koji svakodnevno oblikuje uslove u kojima rade drugi ljudi. Ovaj dan je poziv na upravo takvu odgovornost.
Reference:
www.ilo.org/topics-and-sectors/safety-and-health-work/world-day-safety-and-health-work-2026www.ilo.org/publications/psychosocial-working-environment-global-developments-and-pathways-action
