Opšta skupština UN-a je rezolucijom od 22. februara 1993. godine odlučila da se 22. mart obilježava svake godine kao Svjetski dan voda i da se na taj dan, širom svijeta, posebno skrene pažnja na probleme vezane za vodu i vodne resurse. Tema ovogodišnjeg Svjetskog dana voda je „Otpadne vode i zdravlje”.
Prema porijeklu, otpadne vode se dijele u tri kategorije: sanitarne otpadne vode, otpadne vode iz naselja i otpadne vode iz industrije. Sanitarne otpadne vode nastaju na sanitarnim čvorovima stambenih, javnih i drugih objekata gdje ljudi žive i rade. U ove vode spadaju i otpadne vode koje nastaju kod pripreme hrane, pranja posuđa i veša, čišćenja prostorija i održavanja lične higijene. Sadrže velike količine organskih materija – fekalne materije, ostatke hrane, masti, deterdžente i sredstva za čišćenje. Najopasnije su fekalne materije, jer su često izvor mikroorganizama koji uzrokuju crijevne i druge zarazne bolesti (patogene bakterije, virusi, gljivice, jaja crijevnih parazita).
Otpadne vode naselja potiču od slijevanja atmosferske vode, od pranja ulica i javnih površina. Ove otpadne vode sadrže neorganske (zemlja, pijesak, mineralne materije) i organske sastojke (životinjski izmet, lišće, usitnjeni organski materijal i sl.). Visoke koncentracije patogenih bakterija fekalnog porijekla u otpadnim vodama naselja, znak su loše higijene naselja.
Industrijske otpadne vode su veoma raznovrsne po sadržaju. Zavisno od vrste industrije, zagađenje može biti organskog i neorganskog porijekla. Prehrambena industrija daje velike količine otpadne vode sa značajnim organskim zagađenjem, isto kao i industrija celuloze, papira, tekstila, obrade drveta itd. Neorganski sastav otpadnih voda je veoma različit kod hemijske i prerađivačke industrije – od štetnih i toksičnih sastojaka (hrom, cijanidi, živa, kiseline, baze itd.) do zagađivanja zapaljivim i eksplozivnim materijama. Industrijske otpadne vode koje sadrže organske materije imaju visok sadržaj mikroorganizama, pa pretstavljaju potencijalni izvor zaraznih bolesti. Neorganski sastojci koji se mogu naći u ovim otpadnim vodama su najčešće toksični i predstavljaju opasnost za zdravlje ljudi i životinja ako dospiju u vodotoke ili u vodu za piće.
Sve otpadne vode bi se po pravilu trebale tretirati u postrojenjima za prečišćavanje otpadnih voda, međutim, u praksi to nije slučaj. Dok u razvijenim zemljama postoji čitav niz različitih postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda, u našoj zemlji se većina ovih voda ispušta u vodotok bez prethodnog prečišćavanja. Procjenjuje se da se u vodotoke na području Bosne i Hercegovine u jednoj sekundi upusti oko 30 kubnih metara otpadnih voda, a najzagađeniji su slivovi Bosne i Vrbasa. Otpadne vode iz naselja znatno utiču na zagađivanje vodotoka. Zagađenje voda od poljoprivrede, takođe postaje sve značajnije, zbog sve veće primjene pesticida i herbicida. Ipak, najveći teret zagađenja prirodnih vodotoka dolazi od otpadnih voda industrije, koje ispuštaju otpadne vode bez ikakvog prečišćavanja ili samo mehanički prečišćene. Rijeke i jezera ne mogu prihvatiti otpadne materije bez ozbiljnog uticaja na prirodnu ravnotežu, što dovodi do intenzivnog zagađenja vodnih resursa. Osim toga, kontroli kvaliteta voda rijeka i jezera ne posvećuje se dovoljno pažnje, što predstavlja značajan epidemiološki rizik, naročito u ljetnjim mjesecima kada je niži vodostaj. Zagađenjem površinskih voda smanjuju se i količine higijenski ispravne podzemne vode, koja se najčešće koristi za piće.
U Bosni i Hercegovini, razvoj infrastrukture potrebne za odgovarajući tretman otpadnih voda ostaje ključni izazov okoliša. U cilju zaštite zdravlja sadašnjih i budućih generacija, neophodno je spriječiti zagađenje vodnih resursa, što zahtijeva odgovornost svake zemlje i njenog stanovništva, kao i punu međunarodnu saradnju. Protokol o vodi i zdravlju uz Evropsku Konvenciju o upotrebi prekograničnih vodotoka i međunarodnih jezera, koji je i naša zemlja ratificirala, uključuje razuman i pravedan način upravljanja vodnim resursima, što je osnova za očuvanje i unaprijeđenje ljudskog zdravlja.