Opšta skupština UN je rezolucijom od 22. februara 1993. godine odlučila da se 22. mart obilježava svake godine kao Svjetski dan voda i da se na taj dan, širom svijeta, posebno skrene pažnja na probleme vezane za vodu i vodne resurse.
Ukupna količina vode na našoj Planeti procjenjuje se na oko 1400 miliona kubnih kilometara, od čega se samo 2.5% odnosi na slatku vodu. Od te količine samo 20% je pogodno da se uz relativno malu popravku (prečišćavanje i dezinfekcija) iskoristi za ljudske potrebe. Kao što se kaže da je 20. vijek karakterisala globalna borba za premoć kroz kontrolisanje izvora nafte, tako se smatra da je 21. vijek – vijek borbe za kontrolu izvora čiste vode. Sačuvati čistu vodu i smanjiti zagađenje u procesu njene eksploatacije predstavljaju osnovne ciljeve u ovom vijeku, jer ljudska vrsta, kao i sav živi svijet na našoj Planeti direktno zavisi od količine i kvaliteta vode.
Tema ovogodišnjeg Svjetskog dana voda je „Voda i radna mjesta”. Osim za piće, pripremanje hrane i održavanje higijene, voda je ljudima neophodna i u mnogim privrednim granama. Obezbjeđenje dovoljnih količina vode je od vitalnog značaja za čuvanje postojećih i otvaranje novih radnih mjesta, čime se pruža podrška ekonomskom i socijalnom razvoju. Polovina svih radnika na Zemlji (1,5 milijarda) su zaposleni u sektorima za čiju je djelatnost neophodna voda. Milioni njih su nepriznati i nezaštićeni kada su u pitanju osnovna prava iz radnog odnosa.
Industrijalizacija je pored prosperiteta donijela i opterećenja za vodosnabdijevanje. Trend porasta potreba za vodom u svijetu, pa i kod nas, je znatno naglašen. U posljednjih 100 godina potrošnja vode se povećala osam puta. Od toga, na poljoprivredu otpada oko 69%, na industriju 21% (naročito tekstilnu i petrohemijsku), a na domaćinstva 10% potrošnje vode. Za život i privređivanje čovjeka u naseljenim mjestima danas je potrebno 200-500 litara vode dnevno po stanovniku. U nekim razvijenim industrijskim zemljama, dnevna potrošnja vode iznosi više od 500 litara u sekundi (Birmingen 655, Moskva 600, Oslo 593).
Osim smanjenja količine raspoložive vode, svijetu prijeti i opasnost od dugoročnog zagađenja postojećih rezervi. Industrijske otpadne vode u konačnom ishodu uvijek završe u nekoj tekućoj vodi. Svake godine u mediteranskim zemljama završi oko 120.000 tona mineralnih ulja, 12.000 tona fenola, 60.000 tona deterdženta, 100 tona žive, 3.800 tona olova, 2.400 tona hroma, 21.000 tona cinka, 320.000 tona fosfora, koji se jednostavno izliju u rijeke, mora i druge vodene površine. Sve ove materije se vrlo sporo razrjeđuju čistom vodom iz okolnih vodotokova i mora. Čvrste materije zahtijevaju izuzetno dug vremenski period za razgradnju u vodi – od nekoliko nedjelja za papirnu ambalažu, pa sve do nekoliko stotina godina za plastiku. Zagađenje podzemnih voda nastaje i zbog poljoprivrednih aktivnosti, koje podrazumijevaju korištenje vještačkih đubriva.
Podizanjem svijesti na globalnoj razini nastoji se promovirati očuvanje prirodnih izvora vode i smanjiti onečišćenje vode. U više evropskih zemalja zadnjih petanestak godina je smanjena potrošnja vode u industriji, što je posljedica ekonomske recesije, ali i unaprjeđivanja tehnološke opreme, te sve učestalije reciklaže otpada.
Svijet će se do 2030. suočiti s 40 posto manje vode ako vlasti drastično ne promijene odnos prema njoj, upozorili su Ujedinjeni narodi. Vlade moraju promijeniti način procjene, upravljanja i upotrebe vode, jer potražnja stalno raste, kao i pretjerana eksploatacija podzemnih rezervi. “Ne postigne li se ravnoteža između potražnje i ograničenih rezervi, svijet će se naći pred teškom globalnom nestašicom vode”, kaže se u UN-ovu izvještaju. Prema Evropskoj povelji o vodi, dobro upravljanje vodama mora se planirati i registrirati zakonom preko nadležnih institucija.
Bosna i Hercegovina je bogata vodnim resursima, međutim, nepropisno odlaganje čvrstih otpadnih materija (naročito industrijskog i medicinskog otpada) na neuslovne deponije i tečnih otpadnih materija (komunalne, industrijske vode, otpadne vode nastale usljed poljoprivrednih djelatnosti itd.) koje se bez prethodnog prečišćavanja izlijevaju u recipijent, ozbiljno prijete da smanje količine i ugroze kvalitet naših voda. Zbog toga je, u cilju podrške sektorima čija djelatnost zavisi od količine i kvaliteta vode, zaštita vodnih resursa neophodna. Time ćemo unaprijediti i ekonomski i socijalni razvoj naše zemlje.
Svaki pojedinac takođe može dati doprinos u zaštiti voda, ako samo malo promijeni svoje ustaljene navike, kao npr.:
- Koristiti biorazgradive deterdžente i ekološka sredstva za čišćenje, jer na taj način štitimo vodotoke;
- Koristiti omekšivač vode umjesto omekšivača za veš, jer meka voda smanjuje potrošnju deterdženta i štiti mašinu, a nastale otpadne vode su prihvatljivije za vodotoke;
- Voditi računa o tome šta ide u kanalizaciju, ne izlijevati kuhinjske masnoće, boje ili ulja, ne bacati higijenske uloške ili pelene;
- Što je moguće više smanjiti upotrebu pesticida i umjetnih gnojiva;
- Ne odlagati otpad i staro motorno ulje u blizini izvorišta pitke vode i vodotoka (jedan litar ulja zagadi preko milion litara vode);
- Ne sjeći šume u blizini izvorišta, jer su one nenadoknadiv regulator režima voda;
- Kontrolirati eroziju tla na vlastitom imanju sadnjom biljnog pokrivača i stabiliziranjem područja sklonog erozijama.