Demencija Alzheimerovog tipa najčešća je demencija i u stalnom je porastu. Pojam demencija obuhvaća skupinu zdravstvenih poremećaja koji su rezultat promjene rada mozga. Alois Alzheimer je prvi puta, 1906. godine, opisao sindrom demencije kao psihički poremećaj koji je po njemu dobio ime Alzheimerova bolest (AB) odnosno Alzheimerova demencija (DAT). Ova bolest se ranije rijetko spominjala i dijagnosticirala dok se zadnjih desetljeća dijagnosticira i kao senilna, vaskularna, aterosklerotska demencija ili kao kronični psihoorganski sindrom.
To je najčešći tip ireverzibilne i napredujuće degenerativne bolesti mozga, odnosno stanica moždane kore i okolnih struktura, prvenstveno hipokampalne regije. U podlozi je stvaranje senilnih plakova i neurofibrilarna degeneracija. U kasnijem tijeku dolazi do niza biokemijskih poremećaja koji uzrokuju psihičke simptome te promjene u živčanim stanicama koje dovode do njihova odumiranja.
Prema nekim statistikama prisutna je kod 1-3% do čak 11% svjetske populacije u dobi iznad 70 godina i kod 50% stanovnika domova za starije. Najčešće se javlja u 5. i 6. desetljeću života i ima progredijentan tijek a , otprilike, kroz pet godina od prvih simptoma dolazi do teške demencije. Od postavljana dijagnoze bolesti bolesnici prosječno žive 5-7 godina.
Etiologija
Uzrok bolesti je nepoznat te postoji više teorija nastanka. Najčešće se spominje genetika. Poznato je da potomci oboljelih imaju i do deset puta veće šanse za obolijevanje od Alzheimerove bolesti od prosječne populacije. Bolesnici sa Downovim sindromom (trisomija kromosoma 21) imaju iste patološke promjene u mozgu u određenoj životnoj dobi, pa se danas često upravo mutacija na kromosomu 21 povezuje za pojačanu proizvodnju amiloida u moždanim stanicama oboljelih i nastanak Alzheimerove bolesti. Postoje teorije da je u podlozi Alzheimerove demencije moždani deficit acetilholina i poremećaj acetilholinskog metabolizma.
Demenciju uzrokuju mnoga prolazna ili trajna stanja.Samo neka od tih stanja mogu se liječiti. Prolazna stanja uzrokovana su dehidracijom, vrućicom zbog infektivnih bolesti, manjkom vitamina, nedostatnom ili nekvalitetnom prehranom, reakcijama na lijekove, problemima sa štitnjačom ili manjim ozljedama glave. Ova medicinska stanja mogu biti ozbiljna i treba ih liječiti što prije.
Ponekad, starije osobe imaju emocionalne probleme koji se mogu zamijeniti s demencijom. Osjećaj samoće, zabrinutosti ili dosade često se javlja u starijih osoba suočenih s naglim promjenama u životu: umirovljenje, smrt bliske osobe, preseljenje…Prilagođavanje na ove promjene uzrokuje smetenost, zbunjenost, zaboravljivost i psihičke promjene kod nekih osoba. Emocionalni problemi mogu se postupno riješiti brižnom potporom bliskih osoba i uz profesionalnu medicinsku pomoć.
Klinička slika
U samom početku bolest nije lako prepoznati, budući je klinički početak navedenog psihičkog poremećaja najčešće postupan, a simptomi se, u početku, pripisuju staračkoj zaboravljivosti. Mnogi stariji ljudi i njihove obitelji se boje zaboravljivosti jer često misle da je to prvi znak Alzheimerove bolesti. U prošlosti je gubitak pamćenja, kao i zbunjenost, smatran normalnim dijelom starenja. Znanstvenici potvrđuju kako su i danas brojne starije osobe mentalno budne i svjesne, iako im treba više vremena da zapamte neke stvari. Osobe sa značajnim promjenama pamćenja (prvenstveno zapamćivanje novijih događaja), osobnosti i ponašanja mogu imati demenciju.
Demencija narušava sposobnost osobe da samostalno obavlja svakodnevne aktivnosti. Simptomi poput brzog zaboravljanja, teškoća u čitanju i pisanju, teškog pronalaženja riječi u govoru početni su simptomi. Uskoro, osobe s tim simptomima više nisu u mogućnosti uspješno obavljati svoj posao. Dolazi do promjena u ponašanju i karakteru, postaju škrti, tvrdoglavi, ali su emocije u ovoj fazi još dobro očuvane. Vremenom, stanje postaje sve teže: dolazi do smanjenja orijentiranosti u vremenu i prostoru, iskrivljenja percepcije okolnih događanja, smetnji spavanja, manjka svake inicijative, nezainteresiranosti, potištenosti, osjećaja straha, sve slabijeg razumijevanja govora. Govor im postaje siromašniji, da bi postupno došao u fazu eholalije, tj. automatskog ponavljanja riječi u besmislenom nizu. Pojavljuju se stereotipni pokreti i tzv. primitivni refleksi, sposobnost svakodnevnog funkcioniranja je ograničena, zapuštaju higijenske navike, postaju ovisni o drugima. Bolesnici obično postaju inkontinentni (ne kontroliraju stolicu i mokrenje), često lutaju, postaju smeteni, agitirani, osobito noću. Na kraju postaju vezani za krevet.
Početak bolesti, iako rijetko, može biti akutan i dramatičan. Svi simptomi bolesti javljaju se odjednom, neočekivano i naglo, najčešće u isto vrijeme kad i neka tjelesna bolest ili emocionalni šok. Bolesnik postaje smeten, dezorijentiran, psihomotorno uznemiren (rjeđe usporen), poremećene percepcije, mišljenja, emocije, ciklusa budnosti i spavanja. Navedeno stanje se naziva delirij i zahtijeva hitno i intenzivno bolničko liječenje.
Dijagnostika
Za postavljanje dijagnoze služe, osim anamnestičkih podataka, neurološki i psihološki testovi (najpoznatiji test je MMS = tzv. mini mental score, odnosno test procjene mentalnog stanja). Procjena mentalnog stanja pomaže preciznom opisu mentalne disfunkcije, a testiraju se slijedeće funkcije; pažnja, orijentacija, budnost, govor, razumijevanje, memorija, imenovanje, ponavljanje, čitanje, pisanje, računanje, orijentacija desno-lijevo. Kompletna procjena gubitka pamćenja može uključivati prikupljanje informacija o prijašnjim bolestima, obiteljskim bolestima, lijekovima koje bolesnik uzima, informacije o prehrani. Dijagnoza se potvrđuje neuroradiološkim metodama; CT-om tj. kompjutoriziranom tomografijom mozga ili MRI magnetskom rezonancom mozga, na kojima je vidljiva jaka atrofija moždane kore difuzno i hipokampalne regije. Analizom likvora, koja se radi iznimno, može se ustanoviti povećanje proteinske komponente. U dijagnostici može pomoći i EEG (elektroencefalografija) te PET (pozitronska emisiona tomografija).
Liječenje
Djelotvornog liječenja nažalost nema, a koriste se metode kojima se usporava progresija bolesti, odnosno ublažavaju simptomi. Koriste se vitamini, cerebralni vazodilatatori, te lijekovi protiv motornog nemira, za popravljanje raspoloženja, sedativi.
Kod nekih osoba u ranoj fazi Alzheimerove bolesti koriste se inhibitori acetilkolin esteraze tj. tvari koja služi prijenosu živčanog impulsa među moždanim stanicama što odgađa pogoršanje simptoma.
Čak, i ako se dijagnosticira trajni i nepovratni oblik demencije, mnogo toga se još može učiniti u liječenju bolesnika i pomoći obitelji da se nosi s bolešću. Osoba s demencijom treba biti pod liječničkim nadzorom te su potrebni pregledi neurologa, psihijatra, obiteljskog liječnika, interniste i gerijatra. Liječnik može liječiti tjelesne simptome i probleme ponašanja te odgovoriti na brojna pitanja obitelji i okoline. Mnogi bolesnici zbog problema ponašanja i raspoloženja, uznemirenosti, depresije, tjeskobe nemira ili problema sa spavanjem trebaju lijekove koje treba pažljivo dozirati. Suradnja obitelji je od iznimne važnosti.
Zdrava prehrana je također važna jer pomaže održavanju dobrog tjelesnog zdravlja, mada ne postoji posebna prehrana koja bi pomogla u zaustavljanju demencije.
Članovi obitelji oboljelima mogu olakšati život ukoliko im pomažu u održavanju svakodnevne rutine, tjelesne aktivnosti i društvenih kontakata. Dementne osobe treba informirati o njihovom stanju i detaljima života kao npr. koje je doba dana, sat, mjesto gdje žive, imena osoba sa kojima žive. Pomoć memoriji također pomaže, stoga mnoge obitelji imaju velike kalendare s upisanim planovima, važnim datumima, bilješkama o sigurnosnim mjerama i uputama za uporabu kućanskih aparata što se pokazalo korisnim. Savjetuje se da bolesnici kod sebe uvijek imaju identifikacijski papir sa adresom ili brojem telefona ili pak narukvicu ili lančić sa privjeskom sa ugraviranim podacima.
Prevencija
Znanstvenici rade na otkrivanju novih lijekova koji će usporiti, zaustaviti ili spriječiti nastajanje Alzheimerove bolesti. U međuvremenu, se preporučuje svim starijim osobama održavati memoriju (ispunjavanje križaljki, rješavanje rebusa, čitanje). Preporuka je razvijati interese i hobije te biti uključen u različite društvene aktivnosti koje stimuliraju duh i tijelo. Depresiju, strah ili tjeskobu treba liječiti lijekovima, a skrbnici trebaju biti u stalnom kontaktu sa stručnjacima.Važno je liječenje započeti odmah po prepoznavanju prvih simptoma, ne zanemariti ih i tumačiti kao normalan tijek starenja.
