Svjetski dan Alzheimerove bolesti

Rujan/septembar je Svjetski mjesec borbe protiv Alzheimerove bolesti, a 21. rujan/septembar Svjetski dan Alzheimerove bolesti. Nažalost, premalo je događanja u BiH koja imaju za cilj educirati javnost  i jačati  svijest o Alzheimerovoj bolesti i demenciji.

U suvremenom svijetu životni se vijek stanovništva znatno produljio, u prvom redu zbog boljih ekonomskih uvjeta, višeg standarda, bolje prehrane, iskorjenjivanja zaraznih bolesti, smanjenja novorođenačke smrtnosti, bolje zdravstvene skrbi i mnogih drugih razloga. Istodobno, povećan je broj bolesnika s kroničnim bolestima karakterističnim za stariju životnu dob, među kojima veliki udio čine bolesnici s demencijama.

Demencija je klinički sindrom koji karakterizira gubitak kognitivnih i emocionalnih sposobnosti koji je toliko izražen da ometa svakodnevni život. Zbog postupnog početka bolesti smetnje se u početku vrlo često pripisuju staračkoj zaboravnosti. Postoji oko pedeset različitih stanja koja mogu dovesti do demencije i možemo ih ugrubo podijeliti na neurodegenerativne, vaskularne, infektivne, traumatske, metaboličko-toksične te neoplastične. Oko 60% svih bolesnika s demencijom čine upravo bolesnici s Alzheimerovom demencijom koja je kao i druge demencije progresivna degenerativna bolest mozga, koja utječe na mnoge aspekte života oboljele osobe kao i osoba s kojima žive, a osobito onih koji ih iz dana u dan njeguju. Alzheimerova demencija dobila je ime po njemačkom neurologu Aloisu Alzheimeru koji je 1907. godine prvi put opisao bolesnicu u dobi od 51 godinu koja je pokazivala simptome ove vrste demencije.

 Etiologija

Danas još uvijek nije poznat točan uzrok bolesti pa tako postoji više teorija nastanka. Najčešće se spominje genetika. Poznato je da potomci oboljelih imaju i do deset puta veće šanse za obolijevanje od Alzheimerove bolesti od prosječne populacije.

Bolesnici sa Downovim sindromom (trisomija kromosoma 21) imaju iste patološke promjene u mozgu u određenoj životnoj dobi, pa se danas često upravo mutacija na kromosomu 21 povezuje za pojačanu proizvodnju amiloida u moždanim stanicama oboljelih i nastanak Alzheimerove bolesti. Pretpostavlja se da propadanje živčanih stanica nastaje zbog nakupljanja određenih bjelančevina u mozga (beta-amiloida i tau proteina). Uslijed ovog nakupljanja prvenstveno dolazi do gubitka živčanih stanica koje proizvode neurotransmiter acetil-kolin, i poremećaj acetilholinskog metabolizma.

Demenciju uzrokuju i mnoga prolazna ili trajna stanja: dehidracija, vrućica zbog infektivnih bolesti, manjak vitamina, nedostatna ili nekvalitetna prehrana, reakcija na lijekove, problemi sa štitnjačom ili ozljede glave. Ova medicinska stanja mogu biti ozbiljna i treba ih liječiti što prije.

Godine života predstavljaju najizraženiji faktor rizika. Uobičajen početak bolesti je poslije 65. godine, mada se može ispoljiti i ranije, pa i prije 50-te godine života. Od ove bolesti boluje preko 50 % osoba starijih od 90 godina.

Epidemiologija

Godišnje se kod ljudi mlađih od šezdeset godina dijagnosticira oko 3 novooboljela na 100 tisuća, dok se kod starijih od šezdeset godina ta brojka penje na 125.  Podatci koje je nedavno objavila Svjetska federacija Alzheimerovih udruženja (ADI) govore da će se ove godine u svijetu dijagnosticirati oko 9,9 miliona novih slučajeva demencije, tj. 1 slučaj svake 3 sekunde. Očekuje se da će se globalno do 2050. godine povećati broj ljudi sa demencijom sa sadašnjih 46.000.000 na 131.500.000. U Europi od Alzheimerove demencije boluje oko 9 milijuna ljudi,  a do 2020. godine taj broj će se udvostručiti.. Prema nekim statistikama prisutna je kod 1-3% do čak 11% svjetske populacije u dobi iznad 70 godina i kod 50% stanovnika domova za starije. Najčešće se javlja u 5. i 6. desetljeću života i ima progredijentan tijek, a otprilike, kroz pet godina od prvih simptoma dolazi do teške demencije. Od postavljanja dijagnoze bolesti bolesnici prosječno žive 5-7, uz dobru skrb i 10 godina. Žene obolijevaju nešto češće od muškaraca. Postoji nesrazmjer između stvarno oboljelih i evidentiranih (liječenih). Tako se procjenjuje da ih je u Hrvatskoj oko 80 tisuća dok je broj evidentiranih i deset puta manji. Podatke za BiH nažalost nemamo niti ima Udruga oboljelih od Alzheimerove bolest.

Postavljanje dijagnoze

Dijagnoza Alzheimerove demencije postavlja se na temelju kliničke slike, podataka od obitelji te uz pomoć kognitivnog testiranja (procjena kognitivnog statusa na temelju izvedbe različitih testova). S obzirom da do nastanka kognitivnog poremećaja mogu dovesti brojna stanja te da danas u medicini postoji više od stotinu uzroka demencija, potrebno je isključiti i neke druge poremećaje. Upravo je zbog toga kod svakog bolesnika nužno učiniti slikovne pretrage mozga poput MSCT-a i magnetne rezonance. Također je potrebno isključiti i neke metaboličke i endokrinološke poremećaje, zbog čega se procjenjuje razina vitamina B12 i hormona štitnjače u krvi.

Dijagnozu potvrđujemo neuroradiološkim metodama; CT-om tj. kompjutoriziranom tomografijom mozga ili MRI magnetskom rezonancom mozga, na kojima je vidljiva jaka atrofija moždane kore difuzno i hipokampalne regije. Analizom likvora koja se iznimno radi može se ustanoviti povećanje proteinske komponente. U postavljanju dijagnoze može pomoći i EEG (elektroencefalografija) te PET (pozitronska emisiona tomografija).

 Klinička slika

 Mnogi stariji ljudi i njihove obitelji se boje zaboravljivosti jer često misle da je to prvi znak Alzheimerove bolesti. U prošlosti je gubitak pamćenja, kao i zbunjenost, smatran normalnim dijelom starenja. Znanstvenici potvrđuju kako su i danas brojne starije osobe mentalno budne i svjesne, iako im treba više vremena da zapamte neke stvari. U samom početku bolest nije lako prepoznati, budući je klinički početak navedenog psihičkog poremećaja najčešće postupan, a simptomi se, u početku, pripisuju staračkoj zaboravljivosti. Ponekad, starije osobe imaju emocionalne probleme zbog osjećaja samoće, zabrinutosti ili dosade zbog naglih promjena u životu.

Znakovi upozorenja, da se možda radi o Alzheimerovoj bolesti, jesu gubitak kratkotrajnog pamćenja, poteškoće u obavljanju zadataka, pojava jezičnih problema, dezorijentiranost u vremenu i prostoru, problemi u prosuđivanju i/ili apstraktnom mišljenju, promjene raspoloženja i/ili promjene u ponašanju, promjene ličnosti i gubitak interesa za ranije aktivnosti. Kako bi se ti znakovi mogli na vrijeme prepoznati, bitna je i edukacija osoblja u domovima za starije i nemoćne te povezivanje primarne zdravstvene zaštite sa stručnim liječničkim timovima.

Demencija narušava sposobnost osobe da samostalno obavlja svakodnevne aktivnosti. Simptomi poput brzog zaboravljanja, teškoća u čitanju i pisanju, teškog pronalaženja riječi u govoru, početni su simptomi. Uskoro, osobe s tim simptomima više nisu u mogućnosti uspješno obavljati svoj posao. Dolazi do promjena u ponašanju i karakteru, postaju škrti, tvrdoglavi, ali su emocije u ovoj fazi još dobro očuvane. Vremenom, stanje postaje sve teže: dolazi do smanjenja orijentiranosti u vremenu i prostoru, iskrivljenja percepcije okolnih događanja, smetnji spavanja, manjka svake inicijative, nezainteresiranosti, potištenosti, osjećaja straha, sve slabijeg razumijevanja govora. Govor im postaje siromašniji, da bi postupno došao u fazu eholalije, tj. automatskog ponavljanja riječi u besmislenom nizu. Pojavljuju se stereotipni pokreti i tzv. primitivni refleksi, sposobnost svakodnevnog funkcioniranja je ograničena, dolazi do zapuštanja higijenskih navika, postaju ovisni o drugima. Bolesnici obično postaju inkontinentni (ne kontroliraju stolicu i mokrenje), često lutaju, postaju smeteni, agitirani, osobito noću. Na kraju  postaju vezani za invalidska kolica i krevet.

Početak bolesti, iako rijetko, može biti akutan i dramatičan. Svi simptomi bolesti javljaju se odjednom, neočekivano i naglo, najčešće u  isto vrijeme kad i neka tjelesna bolest ili emocionalni šok. Bolesnik postaje smeten, dezorijentiran, psihomotorno uznemiren (rjeđe usporen), poremećene percepcije, mišljenja, emocija, ciklusa budnosti i spavanja. Navedeno stanje se naziva delirij i zahtijeva hitno i intenzivno bolničko liječenje.

 Liječenje

Do sada nisu poznate mjere koje bi sigurno štitile od nastanka demencije, ali su u tijeku mnogobrojna istraživanja u ovom pravcu. Ne postoji niti jedan lijek koji bi izliječio demenciju. Ipak, liječenjem simptoma i pružanjem podrške obitelji bolesnika mogu se postići znatniji pomaci. Razni lijekovi ublažavaju simptome bolesti. Oni odgađaju pojavu težih simptoma bolesti i upravo zato je važno započeti s liječenjem što ranije.

Koriste se antidementivi koji utječu na što duže održavanje intelektualnih sposobnosti.

Kurkumin BCM-95 u stanju je učiniti ono što malo kemikalija bilo biljnih bilo sintetičkih može, a to je prijeći krvno moždanu barijeru i djelovati izravno na stanice mozga. BCM-95 poboljšava pamćenje, koncentraciju i sposobnost učenja. Uz to klinička studija je utvrdila da BCM-95 razgrađuje beta amloidni plak glavni uzročnik Alzheimerove bolesti i popravlja već narušene umne sposobnosti vraćajući kvalitetu života oboljelih. U SAD-u je BCM-95 dobio patent za liječenje Alzheimerove bolesti.

Prema prvim rezultatima II. faze kliničkih ispitivanja lijek aducanumab se pokazao uspješnim u uklanjanju amiloidnih plakova koji su karakteristični za Alzheimerovu bolest. Iako spomenuti rezultati znače prekretnicu u liječenju Alzheimerove bolesti, znanstvenici su oprezni obzirom da se lijek aducanumab nalazi u ranoj fazi kliničkih ispitivanja.

Suočavanje s Alzheimerovom bolešću i demencijom, ne samo da nije ugodno, nego je i vrlo teško, kako za oboljelog tako i za članove obitelji. Preporuča se da osobe sa Alzheimerovom bolešću vode što normalniji život, u početku samostalan, a tijekom bolesti uz sve veću tuđu pomoć do 24-satne njege koja često uključuje i pomagala poput invalidskih kolica i vezanost za krevet. Okolina bolesnika i svakodnevna rutina trebaju ostati isti jer je njihova sposobnost prilagođavanja smanjena. Stalna umjerena tjelesna aktivnost povoljno utječe na bolest, a emocionalna podrška i pozitivno ozračje su veoma važni jer smanjuje strahove, depresivnost i osećaj napuštenosti. Vježbe mišljenja i mediteranski tip prehrane su također način preveniranja i odlaganje težih oblika bolesti.  

Alzheimerova bolest kao javnozdravstveni problem

Činjenica da njega i liječenje jedne osobe sa Alzheimerovom bolesti u Europi košta cca 22.000 EUR godišnje, te da je ta cijena  nekoliko puta  veća od troškova  liječenja neke druge somatske bolesti dovoljno govori o veličini tog problema. Kako bi se ukazalo na problem širenja Alzheimera, uzroke i posljedice bolesti, liječenje antidementivima te izradu registra oboljelih, neophodno je napraviti nacrt strategije borbe protiv Alzheimerove bolesti i drugih demencija.

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je, na preporuku i u suradnji s međunarodnom krovnom organizacijom Alzheimer Disease International, preporučila svim zemljama izradu nacionalnih strategija i proglasila ju javno-zdravstvenim prioritetom. Po uzoru na zemlje u okruženju i BiH bi trebala donijeti strategiju borbe protiv Alzheimerove bolesti i drugih demencija. Potrebno je istaknuti da su osobe oboljele od Alzheimera posebno ranjiva skupina za koje je ključno što žurnije osigurati: ranu dijagnozu bolesti, dostupnost liječenja antidementivima i uspostavu koordiniranih sustava potpore oboljelima, njihovim obiteljima i njegovateljima s ciljem podizanja kvalitete njihova liječenja i zbrinjavanja.

Međunarodna udruga za Alzheimerovu bolest (Alzheimer's Disease International – ADI), koja predstavlja 77 udruga iz cijelog svijeta, hitno poziva na provođenje akcijskog plana od jedanaest točaka:

1. Pružiti javne informacije o simptomima, liječenju i tijeku bolesti;
2. Smanjiti stigmu promicanjem razumijevanja i osviještenosti o bolesti;
3. Omogućiti izobrazbu i instrumente zdravstvenim radnicima (uključujući socijalne radnike) i njegovateljima, s ciljem poticanja ranih pretraga, dijagnostike, primjerene njege i pristupa optimalnom liječenju;
4. Omogućiti pristup primarnim i sekundarnim zdravstvenim službama, koje će odgovarati potrebama osoba s demencijom;
5. Poticati pristup spektru mogućnosti dugotrajne njege koja kao prioritet stavlja održavanje nezavisnosti, kućnu njegu i njegu u zajednici i podršku članovima obitelji koji su njegovatelji;
6. Sve ustanove, uključujući (akutne i kronične) bolnice i ustanove za dugotrajnu njegu u kojima se osobe s demencijom njeguju, učiniti sigurnima za osobe s demencijom;
7. Poduprijeti što intenzivnije uključivanje onih koji žive s bolešću u život zajednice u kojoj se nalaze i u odluke o liječenju;
8. Osigurati primjeren životni standard za održavanje zdravlja i dobrobiti, uključujući prehranu, odjeću, stanovanje i medicinsku njegu za osobe s bolešću;
9. Osigurati pravni okvir za regulativu i zaštitu prava osoba s demencijom koje nisu sposobne same voditi svakodnevni život;
10. Financirati programe osvješćivanja koji promiču bolje razumijevanje o tome da se rizik razbolijevanja može smanjiti;
11. Dati prednost istraživanjima iz područja Alzhemerove bolesti i drugih demencija.