Razvojem industrije i savremene tehnologije došlo je do narušavanja svih elemenata životne sredine (vazduh, voda, zemljište). Djelovanjem čovjeka na životnu sredinu dolazi do najrazličitijih oblika aerozagađenja. Poznato je da staklenički gasovi (vodena para, ugljen dioksid, metan, troposferski ozon i dr.), dozvoljavaju sunčevoj energiji da prodre do Zemlje, a da je potom zarobljavaju u atmosferi kao infracrvenu toplotu. Ovaj fenomen održava planetu dovoljno toplom, što osigurava normalno odvijanje fizioloških funkcija svih živih organizama.
Staklenički efekat, koji je milionima godina bio blagoslov za Zemlju, pretvara se tokom posljednjeg stoljeća u ozbiljnu prijetnju, izazvanu ljudskim aktivnostima. Sa industrijalizacijom i rastom populacije, emisija stakleničkih gasova, uzrokovana spaljivanjem fosilnih goriva, krčenjem šuma i čiščenjem zemljišta za poljoprivredu, konstantno se povećavala. U posljednjih 100 godina, čovječanstvo je brže emitiralo stakleničke gasove u atmosferu, nego što su ih prirodni procesi mogli ukloniti. Ugljen dioksid, čije se koncentracije u atmosferi stalno povećavaju i imaju trend daljeg porasta, propušta svjetlost, a zadržava toplotu. Eksploatacijom i korištenjem fosilnih goriva oslobađa se velika količina ugljenika, koji stvara višak ugljen dioksida, što je glavni uzrok globalnog zagrijavanja Zemlje. Pored svega, emitirani su i novi sintetski gasovi, kao što su hlorofluorougljovodonici (CFC) i haloni (CFCs), koji djeluju kao i staklenički gasovi.
Posledice su više nego ozbiljne: rast temperature, topljenje lednika, povećanje količine padavina, povećanje nivoa mora, suše, olujni vjetrovi. Globalno zagrijavanje prijeti da promijeni ukupnu zdravstvenu sliku današnjice, da izazove mnoge bolesti i epidemije, glad i siromaštvo, izumiranje biljnih i životinjskih vrsta i dr.
U slučaju da padavine iz atmosfere donose velike količine sumpora i azotnih oksida, koji se takođe stvaraju sagorijevanjem fosilnih goriva, nastaju tkz. kisele kiše. One uništavaju biljni i životinjski svijet na kopnu i u vodi, zagađuju zemljište, tekuće i podzemne vode, dovode do smanjenja prinosa u poljoprivredi, usporavaju rast pojedinih biljaka i nestanak nekih biljnih vrsta. Hlorofluorougljovodonici, koji se koriste u proizvodnji rashladnih uređaja, aparata za gašenje požara, raznih sprejeva i sl., zajedno sa ostalim zagađivačima, dovode do narušavanja ozonskog omotača stvarajući tkz. ozonske rupe. Kao posljedica, javlja se povećano ultravioletno zračenje koje kod ljudi može izazvati maligna oboljenja, najčešće rak kože. Ako ovom dodamo i problem neadekvatnog zbrinjavanja tečnog i čvrstog komunalnog, industrijskog i medicinskog otpada, upotrebu pesticida i drugih hemikalija, jasno je da su ljudskom aktivnošću narušeni svi elementi životne sredine. Zagađenje životne sredine uzrokuje smanjenje resursa vode za piće, najdragocijenije tekućine na Planeti. Prema podacima UNESCO-a, približno 1,2 milijarde ljudi nema trajan pristup pitkoj vodi. U zemljama u razvoju, oko 80% zaraznih bolesti je uzrokovano upotrebom nečiste vode. Od toga umire više od 25.000 ljudi dnevno.
Zagađena životna sredina je jedan od uzročnih faktora za razvoj niza bolesti, kao što su karcinom, bolesti srca i krvnih sudova, bolesti dišnih puteva, alergije, sterilitet, neurološka oboljenja itd. Klimatske promjene, koje su direktna posljedica narušavanja elemenata životne sredine, već danas predstavljaju naučno utvrđenu činjenicu. Tačan uticaj emisije stakleničkih gasova nije lako predvidjeti i u nauci je prisutan veliki stepen nesigurnosti po tom pitanju. Međutim, već sada postoje veliki potencijalni rizici, uključujući topljenje ledenih blokova na Grenlandu i Zapadnom Antarktiku (zbog čega bi se mnoge zemlje mogle naći pod vodom) i promjene u smijeru Golfske struje, što može dovesti do drastičnih klimatskih promjena. Opasnost od zagađenja vazduha, zemljišta, podzemnih voda i površinskih vodotokova prisutna je i na području BiH. Tečne i gasovite otpadne materije ispuštaju se u vodotokove, odnosno u atmosferu, bez prethodnog prečišćavanja. Neadekvatno uklanjanje čvrstih otpadnih materija (komunalni, industrijski i medicinski otpad) predstavlja stalnu opasnost za zagađenje zemljišta i podzemnih voda. U Bosni i Hercegovini ima desetak hiljada «divljih» odlagališta otpada i nekoliko hiljada javnih odlagališta. Većina njih je pod slabom kontrolom, bez potrebnog ekološkog tretmana.
Na području Federacije BiH postoje samo dvije deponije koje djelimično zadovoljavaju sanitarne zahtjeve (Sarajevo, Mostar). Bosna i Hercegovina je preuzela dosta međunarodnih okolinskih konvencija, protokola, ugovora, sporazuma i amandmana od bivše Jugoslavije, ali je i potpisnica više međunarodnih konvencija kao nezavisna država: UN konvencija za borbu protiv desertifikacije (UNCCD, 2000.), UN konvencija o biodiversitetu (2003.), Konvencija o saradnji u zaštiti i održivom korištenju rijeke Dunav (Dunavska konvencija, 2005.), Bazelska konvencija o kontroli prekograničnog prevoza i odlaganja opasnog otpada, Bernska konvencija, Aarhuska konvencija, Kartagena protokol itd. Bosna i Hercegovina je ratificirala UN okvirnu konvenciju o klimatskim promjenama 2000. godine (potpisala Kyoto protokol 16.04.2007. i pristupila Kyoto protokolu 15.07.2007. godine).
Zaštita životne sredine podrazumijeva sve akcije poduzete u cilju sprječavanja uzroka degradacije, zagađivanja ili uništavanja životne sredine i prekomjernog trošenja prirodnih resursa i prostora. To je jedini način da se obezbijedi čist vazduh, dovoljne količine kvalitetne i higijenski ispravne vode za piće, nezagađeno poljoprivredno zemljište i zdravstveno ispravna hrana, a samim tim opstanak čovjeka i razvoj ljudske civilizacije. Buduće aktivnosti zahtijevaju tijesnu saradnju svih sektora: politike, etike, odgoja, medija, zdravstva, tehnike i, što je najvažnije, nauke.
