Jačanje zdravstvenog odgovora u vrijeme krize tj.vanrednih stanja
Zastupljenost nasilja nad ženama je sveprisutno i prevladava i u zemljama koje imaju stabilnost društvenog uređenja, i nisu pogođene ratom niti prirodnim ili drugim nepogodama i nesrećama koje izazivaju kolaps i krizu u sistemima države.
Tema ovogodišnjeg Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, kojom 25.11. započinje UN-ova 16-dnevna globalna kampanja u borbi protiv svih vidova nasilja nad ženama je:
# HearMeToo.
Definicija
Deklaraciju o uklanjanju nasilja nad ženama je donijela Generalna skupština UN-a 1993. godine i time definirala i nasilje nad ženama.
Nasilje nad ženama i djevojčicama se manifestira u fizičkim, seksualnim i psihološkim oblicima koji obuhvataju:
- nasilje od strane intimnog partnera (udaranje, psihičko zlostavljanje, bračno silovanje, femicid);
- seksualno nasilje i uznemiravanje (silovanje, prisilne seksualne radnje, neželjeni seksualni kontakti, seksualno zlostavljanje djece, prisilni brak, ulično uznemiravanje, uhođenje, cyber- (virtuelno) uznemiravanje);
- trgovina ljudima (ropstvo, seksualno iskorištavanje);
- sakaćenje ženskih genitalija (žensko obrezivanje FGM) i
- dječiji, tj maloljetnički brak
Ovogodišnja tema je naporima međunarodne zajednice usmjerena ka zemljama i sredinama u kojima su sukobi ili katastrofe zbog kojih je pitanje zaštite ljudskih prava žena pod povećanom pažnjom, zbog pojačanog rizika na rodno uvjetovano nasilje.
Kratkoročne i dugoročne zdravstvene posljedice nasilja nad ženama su brojne i značajne. Žene koje doživljavaju nasilje imaju mnoštvo zdravstvenih tegoba, sa većim rizikom za ozljeđivanja, te štetnih seksualnih i reproduktivnih odnosa, a pored toga su zastupljene dugotrajne posljedice na mentalno zdravlje preživjelih.
- 1 od 3 žene širom svijeta doživljavaju fizičko ili seksualno nasilje, većinom od svog intimnog partnera.
- Svaki dan, u prosjeku 137 žena u svijetu bude ubijeno od strane svog partnera ili člana obitelji. 1 od 2 žene ubijene u svijetu su ubijene od strane svojih partnera ili obitelji tokom 2012. godine, dok je samo 1 od 20 muškaraca ubijeno pod sličnim okolnostima.
- Žene, žrtve nasilja imaju 1,5 puta veću vjerojatnost da će biti zaražene spolno prenosivom infekcijom. Oko 7000 mladih žena i djevojaka dobi 15-24 godine svake sedmice bivaju zaražene HIV virusom, nerijetko kao posljedica nasilja nad njima.
- Samo 52% žena u braku ili u zajednici slobodno donose vlastite odluke o seksualnim odnosima, upotrebi kontracepcije i zdravstvenoj zaštiti
- U svijetu, gotovo 750 miliona žena i djevojaka u brak je stupilo prije 18. Rođendana, dok je 200 miliona žena i djevojaka podvrgnuto sakaćenju ženskih genitalija (FGM)
- 71% svih žrtava trgovine ljudima širom svijeta su žene i djevojke, a 3 od 4 žene i djevojčice seksualno se iskorištavaju
- Žene koje doživljajavu partnersko nasilje imaju dva puta više zastupljenu depresiju
Nasilje nad ženama je jednako ozbiljan uzrok smrti i onesposobljenosti među ženama reproduktivne dobi kao i rak, a veći su uzrok bolesti i obolijevanja nego ujedinjene posljedice prometnih nezgoda i malarije.
Nasilje nad ženama potkrijepljeno ovim činjenicama postalo je najrasprostranjenijim, no i najmanje prijavljivanim vidom kršenja ljudskih prava.
Rizik za pojavu nasilja nad ženama eskalira naročito kada se u društvu/državi pojavi kriza bilo kog oblika. U sukobima, žensko tijelo često postaje bojno polje, sa nasiljem koje se koristi za ponižavanje i tlačenje. Rizici za nastanak nasilja se pojačavaju jer se žene mogu istjerati iz svojih domova i odvojiti od svojih uobičajenih mreža podrške, dok su socijalni i pravni sistemi zaštite nedostatni, oslabljeni ili totalno uništeni, pa se i nasilje prema ženama i djevojčicama širi i izvan porodičnog okruženja.
Nedostatak prijava i dostupnost podataka kroz redovne statistike nadomještavaju postojeće studije, koje pokazuju da će nasilje na temelju spola u humanitarnim hitnim slučajevima vjerojatno biti poražavajući zastupljeno.
Nasilje nad ženama ima reperkusije i na zdravstvene posljedice prema djeci, te socio-ekonomske posljedice na obitelj, zajednicu i društva u cjelosti.
Uloga zdravstvenog sektora i zdravstvenih radnika da odgovarajuće reaguju u slučajevima nasilja nad ženama
Žene koje su zlostavljane češće traže zdravstvenu zaštitu za simptome i zdravstvene smetnje, čak i ne otkrivajujući eksplicitno pozadinu vlastitog iskustva koje je dovelo do zdravstvene tegobe (što se vrlo često događa). Iz tih razloga je od ključne važnosti osigurati da zdravstveni radnici budu primjereno osposobljeni za pružanje učinkovite i empatičke podrške, da znaju kako se profesionalno postaviti i reagirati, te da zdravstvene ustanove mogu pružiti sigurnu i povjerljivu zaštitu.
Zemlje članice, širom Zemaljske kugle prilagođavaju ili ažuriraju vlastite smjernice, a neke i stvaraju nove programe obrazovanja zdravstvenih radnika sukladno preporukama za pružanje odgovarajuće usluge u vrijeme kriza.
WHO je objavio nove kliničke smjernice i alate za osposobljavanje pružaoca zdravstvenih usluga kako bi empatijska zdravstvena zaštita, i fokus bio usmjeren na žene, prvenstveno na slušanje, identifikaciju ženskih potreba, ne-optužujuću reakciju, i olakšavanje i pristupa i povećanje dostupnosti ženama raspoložive društvene podrške u nekoj sredini. Znači, sve smjernice mirnodobskog i svakodnevnog rada sa žrtvama rodno uvjetovanog nasilja, dolaze do izražaja i u vrijeme društvenih humanitarnih kriza.
Iako se rodno temeljeno nasilje može dogoditi bilo kome, bilo gdje, neke žene i djevojke su posebno ranjive – na primjer, mlade djevojke i starije žene, žene koje se prepoznaju kao lezbijke, biseksualne, transrodne ili interseksualne, migrantkinje i izbjeglice, autohtone žene i nacionalne manjine, ili žene i djevojke koje žive s HIV-om i invaliditetom, te one koji preživljavaju humanitarne društvene krize kao npr. ratnih sukoba, elemntarnih nepogoda ili migracija.
Pojačana prijetnja pravilnom reagovanju na slučajeve nasilja dešava se u slučajevima povećane kulturološke barijere, sa često ispoljenom nemogućnosti i obične svakodnevne komunikacije koja se dodatno otežava.
Zdravstveni radnici trebaju:
- Podizati svijest o značaju sprječavanja nasilja nad ženama i djevojčicama
- Učiti više o ovoj temi
- Slušati sa empatijom i pažnjom, bez osude
- Povezati žene koje su preživjele nasilje i u stanju su različitih potreba, sa odgovarajućim uslugama i stručnjacima za daljnju pomoć
- Govoriti o ovom problemu, dajući adekvatan profesionalni odgovor na nasilje prema ženama i djeci
Vlade država trebaju:
- Jačati društvene norme
- Osigurati vremenski adekvatnu dostupnost i pristupačnost zdravstvenih usluga
- Obezbijediti edukaciju za sve zdravstvene uposlenike i davaoce usluga
- Jačati evidencije i sakupljanje podataka
Primjeri:
Anketa u Južnom Sudanu, na primjer, otkrila je da je više od polovice žena sa sadašnjim ili prošlim intimnim partnerom doživjelo fizičko i / ili seksualno nasilje, dok je blizu jedne trećine žena prijavilo seksualno nasilje od strane nekog partnera.
Shodno rastućim potrebama, zemlje prilagođavaju svoje usluge potrebama žena. Npr. u Afganistanu, Siriji, Pakistanu, Mianmaru, Ugandi su zdravstvene organizacije angažirane na olakšavanju pristupa odgovarajuće skrbi i zaštite žena kroz edukacije velikog broja zdravstvenih radnika, a slijedom istoga se osnivaju i jedinstveni krizni centri sa sveobuhvatnom uslugom, pored zdravstvene, s ciljem i radi smanjivanja dodatnih traumatizacija žrtava nasilja.
Preporuka i poruka
Bez obzira gdje živimo, u kojem dijelu svijeta, svi imamo priče o tome kako je nasilje nad ženama utjecalo na naše živote, nekoga koga poznajemo ili u našim zajednicama. Sistem zdravstva, pružatelji zdravstvene zaštite i kreatori politika imaju ključnu ulogu u smanjivanju i u konačnici prestanku nasilja nad ženama; u osiguravanju da se čuju preživjeli; i da omoguće da svijet, čak i u najtamnijim uglovima, bude sigurnije mjesto za žene i djevojke.
Upotrebljavajući hashtagove #MeToo, #NiUnaMenos, #NousToutes, #OrangeUrWorld, #OrangeTheWorld, #HearMeToo, #EndVAW pozvaju se žene da svugdje govore svoje priče o nasilju i “zahtijevaju odgovornost i naknadu”.
Pozivamo zdravstvene radnike da sa nama podijele svoje iskustvo i priču, iz sredina iz kojih dolaze i sa radnih mijesta koja nude mogućnost pomoći, nekada jedinstvene, prema osobama koje su preživjele nasilje u životu.
Za detaljnije postupanje u radu sa žrtvama rodno baziranog nasilja a posebno sa ženama upućujemo na dokumente/ smjernice za postupanje zdravstvenih radnika u slučajevima nasilja u porodici/obitelji- „Priručnik za trening i edukaciju zdravstvenih radnika za postupanje u slučajevima nasilja u porodici/obitelji“, (2010), a detaljnije upute pogledaju u adaptiranom dokumentu „Resursni paket za odgovor pružatelja zdravstvenih usluga u FBiH na rodno zasnovano nasilje“ (2015), kao dijela implementacije Akcionog plana Strategije za prevenciju i borbu protiv nasilja u obitelji u Federaciji BiH, koji se primjenjuje od 2009. godine na području Federacije BIH.
Javite nam se sa svojim pričama, bilo uspješnim, ili propuštenim prilikama u radu:
Dr Milka Dančević-Gojković
m.dancevic@zzjzfbih.ba ili mdancevic@yahoo.com
Telefon 033 564 614
Namjera nam je da objedinjene primjere, poštujući principe privatnosti i anonimnosti, objavimo kao putokaz i pomoć za druge koleginice i kolege, kao naš zajednički, zdravstveni, doprinos u borbi za ljudska prava na dostajanstven život bez nasilja.
Reference:
http://www.who.int/news-room/feature-stories/detail/violence-against-women
www.UNAIDS.org, fact sheet 2017
http://www.un.org/en/events/endviolenceday/
http://www.fmoh.gov.ba/index.php/preporucujemo/publikacije
