Međunarodni dan planete Zemlje je prvi put obilježen 22. aprila 1970. godine u SAD-a. Ovaj datum je službeno prihvaćen kao Dan planete Zemlje na konferenciji UN-a o životnoj sredini 1992. godine u Rio de Ženeiru. Od tada se 22. april obilježava svake godine širom svijeta različitim manifestacijama i akcijama. Tema ovogodišnjeg Dana planete Zemlje je „Vrijeme je da djelujemo!“. Onečišćenjem okoliša, nesavjesnom potrošnjom prirodnih resursa i odbijanjem reciklažnih djelatnosti, ljudi su postali najveći protivnici Planete. Obilježavanjem ovog datuma želi se upozoriti na važnost poštivanja zakona prirode i očuvanja planete Zemlje.
Zemlja nam pruža temelje za život, ona nas hrani, njen zrak udišemo, vodu pijemo, u njenoj prirodi uživamo. U isto vrijeme, krčimo šume kako bismo povećali prostor za izgradnju naselja, ispuštamo otpadne vode u rijeke i jezera, stvaramo velike količine otpada, zagađujemo atmosferu izduvnim gasovima iz fabrika i automobila, koristimo otrove i hemikalije itd.
Najveće potencijalno zlo koje danas prijeti čovječanstvu je zagađenje vode, zraka i zemljišta. Rezerve vode za piće na Zemlji nisu neiscrpni prirodni resurs. Naš plavi Planet čini 97,5 posto morske vode koju čovjek ne može koristiti, a dostupno je samo jedan posto od ukupne slatke vode, dok je ostatak zaključan u snijegu i ledu na polovima. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, čak 1,1 milijarda ljudi u svijetu nema pristup vodi za piće, a 2,4 milijarde živi bez osnovnih sanitarnih uvjeta. Dinamičan razvitak društva i sve veći pritisci na prirodni okoliš, a samim time i na vodu, postaju jedno od ključnih pitanja održivog razvoja, budući da onečišćenje podzemnih voda, jezera, tekućica i mora dodatno utiče na smanjenje postojećih zaliha vode.
Velike količine stakleničkih plinova, nastalih usljed aerozagađenja, otežavaju izlazak dugotalasnog toplinskog zračenja iz atmosfere Planete, zbog čega dolazi do njenog zagrijavanja. Hlorofluorougljovodonici, koji se koriste u proizvodnji rashladnih uređaja, aparata za gašenje požara, raznih sprejeva i sl., zajedno sa ostalim zagađivačima, dovode do narušavanja ozonskog omotača stvarajući tkz. ozonske rupe. Kao posljedica, javlja se povećano ultravioletno zračenje koje kod ljudi može izazvati maligna oboljenja, najčešće rak kože. Prema procjenama, da bi se zaustavio ljudski uticaj na klimatske promjene, emisija CO2 i drugih stakleničkih plinova bi se trebala smanjiti za 70%. Ovo je veoma teško postići zbog ubrzanog rasta populacije i povećane upotrebe fosilnih goriva. Ipak, ne treba zaboraviti da čak i najmanje smanjenje emisije stakleničkih plinova može pomoći da klimatske promjene ne budu toliko nagle i drastične.
Smatra se da će pitanje klimatskih promjena biti dominantan problem u 21. vijeku. Promjene će se očitovati u povećanju količine padavina, povećanju intenziteta i učestalosti ekstremnih meteoroloških pojava, podizanju nivoa mora, smanjenju zaliha vode za piće, povećanju površina pustinja, povećanju opasnosti od zaraznih bolesti, izumiranju niza bioloških vrsta itd. Kao rezultat klimatskih promjena, na većem dijelu sjeverne hemisfere povećana je količina padavina, što je posljednjih godina uzrokovalo pojavu velikih poplava. Nekontrolisana siječa šuma takođe ima značajan uticaj, pošto šume imaju veliku moć upijanja vode. Močvare takođe imaju sposobnost upijanja vlage, ali one se danas masovno isušuju radi industrijskog razvoja. Ako ljudi nastave da uništavaju ove površine, u budućnosti će postojati sve veći rizik od pojave poplava.
U slučaju da padavine iz atmosfere donose velike količine sumpora i azotnih oksida, koji se takođe stvaraju sagorijevanjem fosilnih goriva, nastaju tkz. kisele kiše. One uništavaju biljni i životinjski svijet na kopnu i u vodi, zagađuju zemljište, tekuće i podzemne vode, dovode do smanjenja prinosa u poljoprivredi, usporavaju rast pojedinih biljaka i nestanak nekih biljnih vrsta. Ako ovom dodamo i problem neadekvatnog zbrinjavanja tečnog i čvrstog komunalnog, industrijskog i medicinskog otpada, upotrebu pesticida i drugih hemikalija, jasno je da su ljudskom aktivnošću narušeni svi elementi životne sredine.
Bosna i Hercegovina je i pored svih svojih prirodnih bogatstava, ekološki ugrožena. Opasnost od zagađenja vazduha, zemljišta, podzemnih voda i površinskih vodotokova prisutna je i na području naše zemlje. Tečne i gasovite otpadne materije ispuštaju se u vodotokove, odnosno u atmosferu, bez prethodnog prečišćavanja. Neadekvatno uklanjanje čvrstih otpadnih materija (komunalni, industrijski i medicinski otpad) predstavlja stalnu opasnost za zagađenje zemljišta i podzemnih voda. U Bosni i Hercegovini ima desetak hiljada «divljih» odlagališta otpada i nekoliko hiljada javnih odlagališta. Većina njih je pod slabom kontrolom, bez potrebnog ekološkog tretmana. Na području Federacije BiH postoje samo tri deponije koje djelimično zadovoljavaju sanitarne zahtjeve (Sarajevo, Mostar i Zenica). Zakonska regulativa iz oblasti zaštite okoliša nije u potpunosti prilagođena evropskim standardima.
Naša zemlja je preuzela dosta međunarodnih okolinskih konvencija, protokola, ugovora, sporazuma i amandmana od bivše Jugoslavije, ali je i potpisnica više međunarodnih konvencija kao nezavisna država: UN konvencija za borbu protiv desertifikacije (UNCCD, 2000.), UN konvencija o biodiversitetu (2003.), Konvencija o saradnji u zaštiti i održivom korištenju rijeke Dunav (Dunavska konvencija, 2005.), Bazelska konvencija o kontroli prekograničnog prevoza i odlaganja opasnog otpada, Bernska konvencija, Aarhuska konvencija, Kartagena protokol itd. Bosna i Hercegovina je ratificirala UN okvirnu konvenciju o klimatskim promjenama 2000. godine (potpisala Kyoto protokol 16.04.2007. i pristupila Kyoto protokolu 15.07.2007. godine).
Zaštita planete Zemlje podrazumijeva sve akcije poduzete u cilju sprječavanja uzroka degradacije, zagađivanja ili uništavanja životne sredine i prekomjernog trošenja prirodnih resursa i prostora. To je jedini način da se obezbijedi čist vazduh, dovoljne količine kvalitetne i higijenski ispravne vode za piće, nezagađeno poljoprivredno zemljište i zdravstveno ispravna hrana, a samim tim opstanak čovjeka. Buduće aktivnosti zahtijevaju tijesnu saradnju svih sektora: politike, etike, odgoja, medija, zdravstva, tehnike i, što je najvažnije, nauke. Prilagođavanjem postojećih industrijskih postrojenja evropskim standardima i korištenjem novih tehnologija, manje bismo zagađivali zrak, vode i zemljište. Takođe, smanjenjem potrošnje energije i korištenjem obnovljivih izvora energije, mogli bi uticati na smanjenje ispuštanja štetnih gasova u vazduh i smanjenje potrošnje fosilnih goriva. Moraju biti na snazi i u primjeni strožiji zakoni i pravila, da bi ljudi shvatili važnost očuvanja prirode.
Zaštiti planete Zemlje može značajno doprinijeti i odgovornost pojedinaca. Dovoljno je smanjiti potrošnju energije u kućanstvu, odvajati i propisno odlagati otpad, ne bacati smeće u rijeke i jezera, uticati na državne i lokalne vlasti da usvoje i primjenjuju zakone i sl.. Povećano korištenje bicikla i javnog prevoza smanjuje emisiju stakleničkih plinova. Na taj način se može unaprijediti kvalitet zraka i smanjiti učestalost oboljenja dišnog sistema. Povećanje fizičke aktivnosti vožnjom bicikla i hodanjem ujedno utiče i na smanjenje problema gojaznosti i bolesti vezanih uz prekomjernu težinu.
Što se ove mjere prije poduzmu, bit će veći i njihov uticaj na zaštitu naše Planete, kao i na zaštitu zdravlja stanovništva čiji je ona dom.
