Međunarodni dan ljudskih prava 2022.

Međunarodni dan ljudskih prava obilježava se svakog 10. decembra, na dan kada je potpisana Opća deklaracija o ljudskim pravima 1948. godine, kojim je po prvi put u historiji čovječanstva priznato pravo svih ljudi na “život, slobodu i sigurnost bez ikakvih razlika”. Proklamacije ljudskih prava treba posmatrati kao artikulacije etičkih zahtjeva. Službeno je Dan ljudskih prava ustanovljen 1950. kada je Opća skupština UN-a usvojila rezoluciju 423(V) u kojoj se pozivaju sve države članice, kao i druge zainteresirane organizacije, da prihvate 10. decembar/prosinca kao Dan ljudskih prava.

Prije druge polovine sedamnaestog stoljeća, ideja da sva ljudska bića, jednostavno zato što su ljudi, imaju prava koja mogu ostvariti protiv države i društva, nije dobila suštinsku političku podršku nigdje u svijetu.

Vestfalski mir (1648.) koji je doveo do okončanja Tridesetogodišnjeg rata i koji se smatra inauguracijom modernih međunarodnih odnosa- može se posmatrati kao rani prethodnik ideje međunarodnog ljudska prava. U devetnaestom vijeku, međunarodne kampanje protiv trgovine robljem i ropstva, a prethodno s političkim revolucijama u Britaniji, Sjedinjenim Državama i Francuskoj u kasnom sedamnaestom i osamnaestom vijeku, dovode do podizanja svijesti o sveopštim pravima, mada se smatra da je praksa univerzalnih ljudskih prava tvorevina kasnog dvadesetog stoljeća.

Iz korpusa prava izvedena su posebna ljudska prava koja su sadržana u nekoliko ključnih dokumenata: prije svega to je Univerzalna deklaracija ljudskiha prava (UDHR) koja, zajedno sa Poveljom Ujedinjenih nacija (Povelja UN), te Međunarodnim paktom o građanskim i političkim Pravima (ICCPR) – i njegovi fakultativni protokoli – i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (ICESCR), čine ono što se često naziva „Međunarodnim prijedlogom zakona ljudskih prava.” Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima je sastavljena kako bi se dala konkretnija definicija prava i sloboda navedenih u UN-u. Povelja ICCPR i ICESCR dalje razrađuju sadržaj iznesen u UDHR, kao i uslove u kojima države mogu, dozvoljeno, ograničiti prava svojim građanima.

Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima ustoličena nakon II Svjetskog rata, 1948. godine ignorirala je kolonijalizam koji je brutalno i sistematsko uskraćivao ljudska prava većini Afrikanaca, mnogim Azijatima i velikom broju Latinoamerikanaca.

Nadovezujući se na centralno jezgro dokumenata od 1948. godine na promociji i zaštiti ljudskih prava, usvojen je veliki broj dodatnih deklaracija i konvencija na međunarodnom i regionalnom nivou, kao što su Međunarodna konvencija o Eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije, od 1969. godine; Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminaciji žena, 1981; Konvencija o Pravima djeteta, 1989. ili pitanja kao što je Konvencija Protiv mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka i kazni, stupio na snagu 1987.; Deklaraciju o eliminaciji svih oblika netolerancije i diskriminacije na osnovu vjere ili uvjerenja, 1981.

Ove godine godišnjica Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima se vodi u kampanji podizanja svijesti na temu „Dostojanstvo, sloboda i pravda za sve” i poziv na akciju je #StandUp4HumanRights.

Zdravlje i ljudska prava rijetko su bili povezani na eksplicitan način. Uz nekoliko izuzetaka, posebno onih koji uključuju pristup zdravstvenoj zaštiti, diskusije o zdravlju rijetko su uključivale razmatranje ljudskih prava.  Neraskidiva veza ipak je uočena.

Pristup zdravlju zasnovan na pravima zahtijeva da zdravstvena politika i programi moraju dati prioritet svačijim potrebama, a prema usvojenoj Agendi za održivi razvoj 2030. i univerzalnoj zdravstvenoj pokrivenosti.

Moderni koncepti zdravlja proizlaze iz dvije povezane, iako prilično različite discipline: medicine i javnog zdravlja. Dok se medicina općenito fokusira na zdravlje pojedinca, javno zdravlje stavlja naglasak na zdravlje grupe ili čitavo stanovništvo. Zdravlje pojedinca je općenito u kontekstu fizičke, mentalne bolesti i onesposobljenja „briga“ tj. posao medicinskih i drugih zdravstvenih radnika i usluge, dok je javno zdravlje definisano kao „…omogućavanje i stvaranje uslova u kojima ljudi mogu biti zdravi“. Javno zdravstvo ima poseban cilj promovisanja zdravlja i naglašava potrebu očuvanja zdavlja i uvjeta da do bolesti ne dođe, tj prevenciju bolesti, invaliditeta i prerane smrti.

Utjecaj Međunarodnih zakona o ljudskim pravima i samih ljudskih prava sa mnogim oblastima je neminovno i poveznica je i među tim oblastima. SZO je pomogla da se razmišljanje o zdravlju pomakne dalje od ograničene, biomedicinske perspektive zasnovane na patologiji (bolesti, onesposobljenju) ka pozitivnom domenu “blagostanja”. Takođe je prošireno gledište zdravlja uključivanjem mentalne i socijalne dimenzije blagostanja. Društvene dimenzije ovog proširenja su izražene u Deklaraciji iz Alma-Ate (1978), koja opisuje zdravlje kao „…društveni cilj za čije je ostvarenje potrebno djelovanje mnogih drugih društvenih i ekonomskih sektora, osim zdravstvenog sektora.”

Pravo na zdravlje je jedan od niza međunarodno dogovorenih standarda ljudskih prava i neodvojivo je i ‘nedjeljivo’ od drugih prava. To znači da je ostvarivanje prava na zdravlje zavisno od ostvarivanja drugih elementarnih ljudskih prava, na hranu, stanovanje, rad, obrazovanje, informisanje i uključenost.

Pravo na zdravlje, kao i druga prava, uključuje i slobode i prava:

• Slobode uključuju pravo na kontrolu nad nečijim zdravljem i tijelom (npr. seksualna i reproduktivna prava) i pravo na slobodu od uplitanja (npr. bez torture i medicinskog tretmana i eksperimentiranja bez pristanka).
• Prava uključuju pravo na sistem zdravstvene zaštite koji svima daje jednaku mogućnost da uživaju najviši mogući nivo zdravlja.

Cilj povezivanja zdravlja i ljudskih prava je doprinijeti unaprjeđenju ljudskog blagostanja izvan i šire od izolovanog i pojedinačnog pristupa zasnovanog na zdravlju ili ljudskim pravima.

U Ustavu SZO stoji da je „uživanje najvišeg mogućeg standarda zdravlje jedno od osnovnih prava svakog ljudskog bića.” Uzajamnost utjecaja ljudskih prava i zdravlja se ogleda na više načina.

Prvo, u kontekstu javnog zdravlja, treba uvažiti i razmotriti uticaj i moć (pozitivan i negativan) zdravstvenih politika, programa i praksi države na ljudska prava stanovništva.

Drugi odnos je zasnovan na razumijevanju da kršenje ljudskih prava, posebno kada su teška, rasprostranjena i trajna, utječu na zdravlje i izazivaju zdravstvene efekte.

Treći dio ovog okvira zasniva se na sveobuhvatnom prijedlogu da su promocija i zaštita ljudskih prava i promocija i zaštita zdravlja suštinski povezani i da ta povezanost zahtijeva mnogo kreativnog  istraživanja i rigorozne evaluacije.

Javno zdravlje ima dugu tradiciju, ustoličenu u istoriji kontrole zaraznih bolesti i ograničavanja „prava nekolicine“ za „dobro mnogih“. Dakle, obavezujuće prinudne preventivne mjere kao što su obavezno testiranje i liječenje, karantena i izolacija se smatraju osnovnim mjerama tradicionalne kontrole zaraznih bolesti.

Tri centralne funkcije javnog zdravlja uključuju: procjenu zdravstvenih potreba i problema; kreiranje politika za rješavanje prioritetnih zdravstvenih pitanja; i osiguravanje programa za implementaciju strateških zdravstvenih ciljeva.

Počev od osnovne funkcije javnog zdravstva, što podrazumijeva masovnost i procjenu potreba za nekom intervencijom, a uključuje prikupljanje podataka o značajnim zdravstvenim problemima u populaciji, propust države da prepozna ili prizna zdravstvene probleme koji se tiču i većinom utiču na marginalizovanu ili stigmatizovanu grupu, mogu narušiti pravo na nediskriminaciju i negativno uticati na realizaciju dobrih programa.

Naizgled jednostavnim prikupljanjem informacija poput telefonske zdravstvene ankete, isključuju se domaćinstva bez telefona (obično povezana sa nižim socio-ekonomskim statusom). Pitanja o ličnom zdravstvenom stanju ili zdravstvenom ponašanju (kao što su seksualna orjentacija ili istorija upotrebe droga) također daje mogućnost zloupotrebe od strane države, što može ili je rezultiralo teškom štetom za pojedinca i kršenjem mnogih prava. Dakle, zloupotreba informacija o statusu HIV infekcije dovelo je do: ograničenja prava na rad i obrazovanje; povrede prava na sklapanje braka i osnivanje porodice; napada na čast i ugled; ograničenja slobode kretanja; proizvoljno pritvaranje ili progon; pa čak i okrutno, nečovječno ili ponižavajuće postupanje.

Pristrasne ili nedovoljne procjene potreba, zauzvrat, mogu dovesti do politika ili programa koji ne prepoznaju ili ne zadovoljavaju potrebe cjeline stanovništva, što je druga osnovna funkcija javnog zdravstva.

Zato, pored dostupne i razumljive informacije, nediskriminacije i fizičke dostupnosti treba voditi računa i o ekonomskoj dostupnosti tj. mogućnosti da se priušti neka potreba.

Primjer može biti programi obavezne imunizacije djece, od infektivnih bolesti- obuhvatom nisu uključene populacije etničkih manjina ili migrantska populacija, a program je inače dobar. Slično tome je i preporuka o dijetetskom savjetovanju i nemogućnosti da se isti zbog visokih cijena preporučenih proizvoda priušti, tj. kupi i obezbijedi.

Pandemija HIV/AIDS-a je pokazala obrazac kroz koji diskriminacija, marginalizacija, stigmatizacija, nedostatak poštovanja ljudskih prava i dostojanstva pojedinaca i grupa povećava njihovu osjetljivost na izlaganje HIV-u.

Na primjer, loš nutritivni status djece značajno doprinosi ograničavanju ostvarivanja prava na obrazovanje.

Treća ključna funkcija javnog zdravstva- da se osiguraju usluge sposobne da ostvare ciljeve politike, također je usko povezana sa pravom na nediskriminaciju. Kada zdravstvene i socijalne službe ne razmatraju kao prepreku pristupu, namjerno ili nenamjerno, postojeće logističke, finansijske i socio-kulturne barijere, lako može doći do diskriminacije. Na primjer, neprilagođeno ili rigidno radno vrijeme, lokacija usluge na spratu bez lifta, dostupnost ograničena prijevozom i dostupnost noćne/ dnevne njege, stručne usluge i slično, sve to može snažno i negativno utjecati na korištenje usluga. Mučenje, zatvor u nehumanim uslovima, prisustvo povezano sa događajima pogubljenja, mučenja, silovanja ili maltretiranja drugih, pokazalo se da dovode do teških, vjerovatno doživotnih posljedica po fizičko, mentalno i socijalno blagostanje.

Specifične zdravstvene odgovornosti država uključuju: smanjenje mrtvorođenosti i smrtnosti novorođenčadi i promoviranje zdravog razvoja djeteta; poboljšanje životne sredine i industrijska higijena; prevenciju, liječenje i kontrolu epidemije, endemske, profesionalne i druge bolesti; i osiguranje medicinske nege.

U 21. vijeku, na kraju 2022. godine, još uvijek postoje globalne prijetnje po život i zdravlje miliona ljudskih bića (navodimo samo neke):

1. HIV/AIDS može biti ilustrativan za opštiju pojavu u kojoj su ranjivost pojedinca i stanovništva na bolest, invalidnost i prerana smrt povezana sa statusom poštovanje ljudskih prava i dostojanstva.
2. Mentalnom zdravlju se i dalje ne posvećuje adekvatna pažnja u javnom zdravstvu, uprkos visokom nivou nasilja, siromaštva i socijalne isključenosti koji doprinose lošijim ishodima mentalnog i fizičkog zdravlja osoba sa poremećajima mentalnog zdravlja.
3. Ratovi u svijetu proizvode užasne patnje i torture. Negativni zdravstveni efekat torture uključuje i širok uticaj na mentalno i socijalno blagostanje; Mučenje se često koristi kao političko sredstvo za obeshrabrivanje ljudi od značajnog učešća ili otpora vladi, čak i ako rata nema.
4. Gotovo 40 miliona djece je podložno opasnostima od malih boginja, samo zbog smanjivanja obuhvata vakcinacijom. Smanjenje pokrivenosti vakcinama, oslabljen nadzor nad boginjama i kontinuirani prekidi i kašnjenja u aktivnostima imunizacije zbog COVID-19, kao i velike epidemije u 2022. godini, znače da su boginje neposredna prijetnja u svim regijama svijeta.
5. Femicid – jedan od oblika uništavanja života samo na osnovu ženskog spola.
6. Kršenja ljudskih prava ne samo da doprinose i pogoršavaju loše zdravlje već za mnoge, uključujući osobe s invaliditetom, autohtono stanovništvo, osobe- posebno žene koje žive sa HIV-om, seksualne radnike, osobe koje koriste droge, transrodne i interseksualne osobe, zdravstveno okruženje predstavlja rizik povećane izloženosti kršenju ljudskih prava – uključujući prinudno ili prisilno postupanje i postupke.
7. Identifikacija potrebe o obrazovanju žena kao kritična intervencija za poboljšanje zdravstvenog stanja u zemljama u razvoju snažno izražava prodoran uticaj ostvarivanja prava i nediskriminaciju na osnovu spola.
8. Migracije se šire ne samo zbog konflikata i ekonomskih razloga, već sve više usljed ekoloških problema na Planeti.

Uzajamno preplitanje zdravlja i čovjekovih prava mogu pomoći u revitalizaciji prakse zdravstvene oblasti. Zdravlje i perspektiva ljudskih prava nudi nove puteve za razumijevanje i unaprjeđenje ljudskog blagostanja u modernom svijetu. Eksplicitni apeli i javno oglašavanje o podršci i sprječavanju stigme i diskriminacije protiv pojedinih društvenih grupa, ili zaraženim i oboljelim pojedincima, trebalo bi da su prioritet u društvenim zajednicama.

Mora postojati optimalan balans između normi ljudskih prava i javnozdravstvenih standarda i ciljeva. „Dodatna vrijednost“  mora biti dvosmijerna i mora obostrano biti viđena kao potencijal za korisnu saradnju.

Dosadašnji slogani i  teme dana ljudskih prava

2012. –  „Moj glas vrijedi“
2013. –  „Radite za vaša prava“
2014. –  “Svaki dan je dan ljudskih prava”.
2015. –  “Naša prava, Naša sloboda, Uvijek”
2016. –  “Danas se založi za prava nekog drugog”
2017. –  “Stojimo uz jednakost, pravdu i ljudsko dostojanstvo”
2018. –  “Stojimo za ljudska prava”
2019. –  ” Mladi u zalaganju za ljudska prava“
2020. –  “Oporavi se bolje – zauzmi se za ljudska prava“
2021. –  „Smanjenje nejednakosti i promicanje ljudskih prava”,“Svi ljudi, svi jednaki”.
2022. –  “Dostojanstvo, sloboda i pravda za sve”

Reference:

• Amartya Sen Elements of a Theory of Human Rights1st Edition Justice and the Capabilities Approach Published 2012
• J Donnelly Universal human rights in theory and practice – Cornell University Press, 2013 https://doi.org/10.7591/9780801467493
• JM Mann, L Gostin, S Gruskin, T Brennan, Z Lazzarini, HV Fineberg, Health and Human Rights Health & Hum. Rts. 6 (1994-1995)
• https://www.who.int/news-room/fact-sheets/detail/human-rights-and-health

Pripremila: prim. dr Milka Dančević-Gojković