Šesnaest dana aktivizma protiv nasilja nad ženama (25.11-10.12.)
Šesnaest dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja je godišnja međunarodna kampanja koja počinje 25. novembra, na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama i traje do 10. decembra, Dana ljudskih prava. Pokrenule su ga aktivistkinje na inauguracijskom Women's Global Leadership Institutu 1991. godine, a nastavlja da ga koordinira Centar za žensko globalno liderstvo. Pojedinci i organizacije širom svijeta koriste ga kao organizacionu strategiju kako bi pozvali na prevenciju i eliminaciju nasilja nad ženama i djevojčicama.
Kao podrška ovoj inicijativi civilnog društva, UNiTE kampanja generalnog sekretara Ujedinjenih naroda do 2030. za okončanje nasilja nad ženama (UNiTE kampanja) poziva na globalne akcije za povećanje svijesti, poticanje napora u zagovaranju i razmjenu znanja i inovacija.
Globalna tema ovogodišnjih 16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja, koji će trajati od 25. novembra do 10. decembra 2022. godine, je: „UJEDINITE SE! Aktivizam za okončanje nasilja nad ženama i djevojčicama, zaustavimo femicid.“
ISTORIJAT 16 DANA AKTIVIZMA
Kampanje 16 dana aktivizma za podizanje svijesti o različitim oblicima nasilja nad ženama kroz istoriju od osnivanja su se povremeno ponavljale, zbog značaja tema i/ili njihove povezanosti sa ljudskim pravima svih ljudi.
Prva tema kampanje 1991. godine bila je „Nasilje nad ženama krši ljudska prava“, a žene iz cijelog svijeta su se okupile sa Centrom za žensko globalno liderstvo pri prvom Međunarodnom institutu za žensko liderstvo. Tema je ponovo korištena 1992. godine.
Tema treće kampanje 1993. godine bila je „Demokratija u porodici, demokratija porodice, demokratija za svako tijelo.“
Tema iz 1994. vratila je prvu temu, ali sa manjom izmjenom. Nazvana je „Svjesnost, odgovornost, djelovanje: nasilje nad ženama krši ljudska prava.“
Tema iz 1995. godine „Beč, Kairo, Kopenhagen i Peking: vraćanje ženskih ljudskih prava kući“, bila je fokusirana na četiri velike konferencije, uključujući Četvrtu svjetsku konferenciju o ženama u Pekingu (septembar 1995), koja je bila “treća velika konferencija UN-a od Svjetske Konferencija o ljudskim pravima u Beču (1993)” i “…prati Međunarodnu konferenciju o stanovništvu i razvoju (Kairo, 1994) i Svjetski samit o društvenom razvoju (Kopenhagen, 1995).”
Kao nastavak tema iz 1995. godine i slijedom prethodnih konferencija, tema 1996. godine je bila „Dovođenje ženskih ljudskih prava kući: Ostvarivanje naših vizija.“
Kampanja iz 1997. godine „Zahtjev za ljudska prava u kući i svijetu“, radila je na Globalnoj kampanji za ženska ljudska prava iz 1998. godine.
Tema kampanje 1998. godine bila je „Izgradnja kulture poštovanja ljudskih prava“.
Tema kampanje iz 1999. godine: „Ispunjavanje obećanja o oslobađanju od nasilja“.
Tema 2000. godine je bila proslava 10. godišnjice kampanje, u kojoj su se učesnici osvrnuli na postignuća u posljednjih 10 godina kampanje. Centar je takođe zatražio od učesnika da pošalju dokumentaciju o svom radu kako bi pokrenuli projekat dokumentovanja napora kampanje.
Tema kampanje 2001. bila je „Rasizam i seksizam: nema više nasilja.“
Tema kampanje 2002. godine bila je „Stvaranje kulture koja kaže NE nasilju nad ženama.“
Nasilje nad ženama krši ljudska prava: Održavanje zamaha deset godina nakon Beča(1993–2003), bila je tema 2003. godine i fokusirana je na preispitivanje promjena koje su se dogodile u 10 godina od Bečke deklaracije, koja je rezultat Svjetske konferencije o ljudskim pravima u Beču (1993) i usvajanje Deklaracije o eliminaciji nasilja nad ženama od strane Generalne skupštine UN (2003).
Tema 2004.–2005. godine nosila je naziv „Za zdravlje žena, za zdravlje svijeta“ i bila je posebno fokusirana na „presjek nasilja nad ženama i pandemije HIV/AIDS-a“.
„Proslavite 16 godina od 16 dana: unaprijedite ljudska prava“- tema 2006 godine.
„Zahtjevamo implementaciju, izazivamo prepreke: okončaj nasilje nad ženama“- 2007. godina.
„Ljudska prava za žene- Ljudska prava za sve“- tema je 2008. godine, kojom je proslavljena 60. godišnjica Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.
„Djelovati, zahtijevati, izvršiti: MOŽEMO okončati nasilje nad ženama“- 2009. godina.
„Strukture nasilja: definiranje ukrštanja militarizma i nasilja nad ženama“- 2010. godina.
Od 2011. do 2014. godine, tema kampanje bila je „Od mira u domu do mira u svijetu: Izazovimo militarizam i zaustavimo nasilje nad ženama!“
U 2015. i 2016. godini tema kampanje je bila „Od mira u domu do mira u svijetu: učinimo obrazovanje sigurnim za sve!“
Godine 2019. pokrenuta je višegodišnja tema „Prestanak rodno zasnovanog nasilja u svijetu rada kao podrška ratifikaciji MOR C190.“
Poseban fokus na domaćice i neslužbene radnice koje su bile najviše pogođene pandemijom COVID-19 bio je 2020. godine.
Trideseta godišnjica Kampanje obilježena je 2021. godine, uz temu „Nasilje u porodici i svijet rada.“
„Zaustavimo ubijanje žena i djevojčica, kraj femicidu“ ovogodišnji je slogan.
ŠTA JE NASILJE U PORODICI?
Nasilje u porodici možemo definirati kao obrazac ponašanja koji koristi jedna osoba u vezi kako bi izvršila moć i kontrolu nad drugom osobom.
Nasilje u porodici nije “problem u vezi” ili “incidentni, pojedinačni događaj“. To je obrazac ponašanja koji počinje s nečim naizgled malim i beznačajnim, a zatim eskalira s vremenom i po svojoj prirodi postaje sve opasnije.
Ciklus zlostavljanja obično počinje kada se poveća napetost i nasilnik postane ljut. Slijedi neki oblik uvredljivog ponašanja- to može biti prozivanje, bacanje stvari. Nakon incidenta zlostavljanja može doći do “medenog mjeseca” ili faze šminkanja u kojoj se nasilna osoba izvinjava, obećava da će se promijeniti i/ili se kune da se zlostavljanje više nikada neće ponoviti. Nakon faze medenog mjeseca obično slijedi vrijeme zatišja u kojem se nasilna osoba, a možda i žrtva, ponašaju kao da se zlostavljanje nikada nije dogodilo.
VRSTE ZLOSTAVLJANJA
Nasilje u porodici postoji u različitim oblicima, ali zajednička nit među njima je cilj da se održi moć i kontrola. Zlostavljanje može imati oblik fizičkog, seksualnog, emocionalnog, finansijskog, duhovnog nasilja ili uhođenja.
Tehnološka tj. elektronska ili cyber zloupotreba je također sve češća. Tehnološko zlostavljanje može uključivati nasilnu osobu koja postavlja slike žrtve na internet ili šalje prijetnje, ili ucjenjuje putem tekstualne poruke ili e-pošte.
EFEKTI ZLOUPOTREBE
Zlostavljanje može imati različite efekte na žrtvu, djecu u domaćinstvu i širu zajednicu.
Dugotrajni učinci zlostavljanja na žrtvu razlikuju se od osobe do osobe i mogu uključivati napade panike, anksioznost, probleme sa spavanjem, lomove kostiju u raznim fazama zarastanja, mnogostruke povrede i traume, depresiju, misli o samoubistvu, nisko samopouzdanje, poremećaje u ishrani i hronični bol. Psihosomatika je česta kod ovih osoba, znači učestalo, ukoliko im nasilnik dopusti, posjećuju zdravstvenu ustanovu i „vape“ za pomoć, žaleći se na somatske tegobe kojima se rijetko nalazi organski uzrok.
Moguća je i reaktivna agresija. Posebno su osjetljivi periodi kada osoba koja trpi nasilje odluči da napusti takvu vezu, npr. period razvoda.
Djeca u domaćinstvu različito, shodno dobi, reaguju na svjedočenje ili vlastito preživljavanje nasilja unutar porodice. Kod mlađe djece pokazuje se regresivno ponašanje, kao što je sisanje palca ili mokrenje u krevet. Neka djeca mogu imati zaostajanje u učenju, pokazuju nesposobnost da slijede upute, ali mogu ispoljiti opsesivno-kompulzivno ponašanje ili su pretjerano skloni isticanju i perfekcionističkom pristupu rada. Tinejdžeri koji svjedoče ili doživljavaju nasilje u kući mogu pokazati agresivno ili nasilno ponašanje prema drugima, razviti depresiju ili anksioznost, izolirati se ili upustiti u samodestruktivno ponašanje.
Nasilje u porodici takođe utiče na zajednicu kao javnozdravstveni problem jer smanjuje produktivnost na radnom mjestu. Mnoge žrtve izostaju s posla zbog povreda uzrokovanih zlostavljanjem ili zbog straha da će osoba koja ih zlostavlja znati gdje ih pronaći. Viktimizacija je takođe povezana sa troškovima bolničke njege, posjeta hitnoj pomoći, njege ljekara, stomatološke njege, hitnog transporta, fizikalne terapije i zaštite mentalnog zdravlja.
ZAŠTO ŽRTVE OSTAJU
Trenutak kada preživjela osoba odluči napustiti partnera koji zlostavlja često je najopasniji trenutak. Odlukom da odu, preživjele se u suštini trude da se uklone od kontrole svojih partnera. Kada nasilnik prepozna da njegov ili njen partner pokušava da ode, može se ponašati na opasan način da zadrži kontrolu, kao što je pretnja samoubistvom ili pokazivanje i upotreba oružja.
Ljudi mogu imati mnogo razloga da ostanu sa nasilnim partnerom, uključujući:
- Strah od odmazde od strane nasilne osobe ili njenih prijatelja i porodice
- Nadaju se da će se osoba koja zlostavlja promijeniti
- Nemaju gdje drugo otići
- Nedostatak adekvatnih finansija ili finansijsko oslanjanje na osobu koja zlostavlja
- Strah od gubitka starateljstva nad djecom
- Strah da će njihov imigracioni status biti prijavljen
- Vjerska ili kulturna uvjerenja
- Prijetnje da će oni do kojih im je stalo (drugi članovi porodice, uključujući djecu i kućne ljubimce) biti povrijeđeni ako žrtva napusti nasilnu zajednicu.
PLANIRANJE SIGURNOSTI I TRAŽENJE POMOĆI
Nasilje u porodici često uključuje izolaciju žrtava od prijatelja i porodice, pa traženje podrške može biti teško. Bilo da osoba odluči otići ili ostati s osobom koja je zlostavlja, mogu se poduzeti mjere opreza kako bi se smanjio rizik i povećala sigurnost. Pakovanje torbe za hitne slučajeve sa važnim stvarima može pomoći ako neko treba brzo da se izvuče iz situacije zlostavljanja. Istu treba čuvati kod osobe od poverenja, (prijatelj ili rođak), i treba da sadrži dokumente koji mogu trebati u osamostaljenju, podaci o bankovnom računu, gotovina, dodatni ključevi, lijekovi i kopije izvoda iz matične knjige rođenih.
I drugi ljudi mogu podržati žrtvu nasilja- budite osoba od povjerenja u čuvanju važnih stvari (npr. torbe za udaljavanje iz nasilne veze), pomoć kao što je savjetovanje ili pravna pomoć od lokalnih agencija za borbu protiv nasilja u porodici, ili pristupite drugoj vrsti pomoći, pozovite i obavijestite policiju, Centar za socijalni rad, NVO, Sigurne kuće.
Profesionalni pružaoci usluga mogu ponuditi opcije, pomoći vam da istražite izbore, kreirate sigurnosni plan i pomognu preživjelima da osjete povezanost pružanjem podrške.
Javnozdravstveni koraci u rješavanju nasilja su:
Korak 1: Definisati i nadgledati problem
Korak 2: Identifikovati faktore rizika i zaštite
Korak 3: Razviti i testirati strategije prevencije
Korak 4: Osigurati široko rasprostranjeno usvajanje
Centar za kontrolu i prevenciju bolesti procjenjuje da ukupni troškovi zdravstvene zaštite povezani s nasiljem u porodici u USA svake godine iznose skoro 4,1 milijardu dolara.
Mjerenje svake vrste nasilja je pravo oružje u borbi protiv nasilja!
U Federaciji BIH u proteklim godinama je smrt žena u omjeru svih ubistava 20-40% femicida. Epidemija COVID-19 je prouzrokovala porast (po telefonskim pozivima NVO ) ali broj prijavljenih, istraženih i dokazanih porasta je još uvijek upitan.
Cijene troškova pravosuđa, zdravstva zbog tretmana i dugotrajne rehabilitacije- kako žrtve, tako i članova porodice i zajednice, obrazovanja, tj. školovanja djece i pomoći njima, drugoj djeci i osoblju- sve je to mjerljivo kao rezultat „zaraze zvane nasilje“.
Reference:
- Liptak, J. J., & Leutenberg, E. A. (2009). The domestic violence survival workbook: Self-assessments, exercises & educational handouts. Duluth, MN. Whole Person Associates.
- National Coalition Against Domestic Violence. (2015). Domestic violence national statistics. Retrieved from http://www.ncadv.org
- Centers for Disease Control and Prevention. (2022). infographic. http://www.cdc.gov/violenceprevention/nisvs/infographic.html
- Emma E. Fridel Gregory M. Zimmerman (2019) Putting homicide followed by suicide in context: Do macro-environmental characteristics impact the odds of committing suicide after homicide? Criminology.57:34–73
- The Public Health Approach to Violence Prevention http://www.cdc.gov/violenceprevention/about/
- https://www.gcfbih.gov.ba
