Autor teksta: mag. psih. Iskra Vučina, spec kliničke psihologije
Uzroci
Depresija po klasifikaciji spada u Poremećaje afekta ili raspoloženja, kod kojih je glavni simptom promjena raspoloženja, a sekundarna obilježja su poremećaji nagona i kognicije. Simptomi poremećaja raspoloženja dijele se na emocionalne, motivacijske, ponašajne, tjelesne i kognitivne. Depresija osim sniženog raspoloženja uključuje oskudnu emocionalnu reakciju, gubitak volje, inicijative, energije i interesa, osjećaj krivice te smetnje nagona. Ona je najčešći psihijatrijski poremećaj, ne samo u klasifikaciji poremećaja raspoloženja, nego poremećaja općenito.
Njena ekspresija može široko varirati, ali prateće karakteristike depresije mogu se smatrati osnovnim i univerzalnim. Na afektivnom nivou, depresivna osoba se osjeća tužno i manjka joj motivacije za poduzimanje akcija. Na kognitivnom nivou on/ona je vrlo pesimistična u procjeni uspjeha utjecaja na okolinu. Na ponašajnom nivou, depresivna soba je manje aktivna, najčešće sa gubitkom apetita i seksualnog nagona. Simptomi se najčešće pojačavaju vremenom i mogu dovesti do suicidalnosti. Kada pričamo o etiologiji depresije, teorije i uzroci nastanka depresije su mnogobrojini. Etiologija depresije se objašnjava naslijeđem (genetska uslovljenost), neurotransmitorskim (noradrenalin, serotonin, dopamin) promjenama, fiksacijom na oralnu fazu razvoja, konceptom naučene bespomoćnosti, teorijom beznađa, jakim stresnim događajem (gubitak, traumatski događaj…) i sl.
Tipični primjer uzroka depresije je smrt bliskog člana porodice. Drugi primjeri gubitka mogu biti manje radikalni, kao što je razvod, kraj prijateljstva ili nasilno odvajanje od porodice ili prijatelja. Depresija može biti uzrokovana i gubitkom fizičkog zdravlja kao što je invaliditet ili gubitak fizičke ljepote. Može također biti uzrokovana gubitkom doma ili posla gdje je gubitak više na materijalnom nego na afektivnom nivou.
Prividne neznačajne promjene ili neznačajni događaji u ljudskom životu mogu uzrokovati depresiju zbog značenja koje one mogu imati za osobu kao što je gubitak samopoštovanja, nade i stjecanje sreće, vjere u Boga ili u ljude.
Epidemiologija
Prema SZO, od svih bolesti depresija je po učestalosti trenutačno na četvrtom mjestu, a pretpostavka je da će do 2020.godine biti po učestalosti druga bolest. Cjeloživotna prevalenca depresije kreće se u SAD-u od 5% do 17%, najčešće se pojavljuje između adolescencije i 45. godine života, a prosječna dob pojavljivanja je 27 godina.
Spolnih razlika u pojavi depresivnog poremećaja do puberteta nema, a nakon njega se ovaj poremećaj češće pojavljuje u žena nego kod muškaraca. Rizik za obolijevanje od depresije za žene je od 10 do 25%, a za muškarce od 5 do 12%. Češće pojavljivanje u žena (za 2 do 2,5 puta) neovisno je o kulturološkim i etničkim razlikama.
Primjećeno je da ne postoji veza između pojave depresije i socioekonomskih uvjeta, ali je uočeno da se depresija češće pojavljuje u seoskim nego gradskim područjima.
Klinička slika
Početak depresije može bti akutan ili postupan. Trajanje je različito dugo, od nekoliko tjedana pa do nekoliko godina. Najčešći su simptomi sniženo raspoloženje, tuga, žalost, briga, sporiji govor i mišljenje, usporena psihomotorika, zapušten vanjski izgled, neodržavanje higijene, smanjen apetit, nesanica, oslabljen seksualni nagon, gubitak volje, oslabljena koncentracija…
Depresivna osoba je bezvoljna, nezainteresirana, može biti plačljiva, govori sporo, tiho i oskudno. Povlači se u sebe, slabije ili uopšte ne funkcionira, ne uživa u stvarima u kojima je prije uživala. Sve joj je teško, ništa nam smisla, sve je beznadno i besmisleno. Većina depresivnih osoba ima poremećen ciklus budnost-spavanje. Doba dana kada im je najteže su ujutro i prije podne. Depresiju mogu pratiti suicidalna razmišljanja i pokušaji suicida. Oko dvije trećine depresivnih bolesnika povremeno ima takva razmišljanja, a 10 do 15% bolesnika počini suicid.
Liječenje depresivnog poremećaja
Prema kliničkoj slici, tj. jačini izraženosti simptoma, depresija može biti blaga, srednje teška i teška (sa i bez psihotičnih simptoma). Ovisno o tome odredit će se i adekvatna terapija za liječenje depresije. Kod srednje teških i teških oblika depresivnog poremećaja, terapija izbora jesu psihofarmaci, odnosno liječenje antidepresivima koje isključivo mora prepisati doktor medicine-specijalista (neuro)psihijatrije nakon pregleda i razgovora sa pacijentom. Doktor će nakon toga odrediti vrstu lijeka, dozu te vrijeme uzimanja farmakoterapije. Pored ovoga, vrlo važan je i psihoterapijski rad sa depresivnom osobom. Način na koji će obavljati psihoterapija ovisit će o psihoterapijskoj školi ili pravcu. Tako će npr. psihoterapeuti bihevioralno orjentirani će raditi na jačanju osjećaja zadovoljstva i nagrade kroz vlastite aktivnosti, na promjeni maladaptivnih ponašanja koja doprinose ili su posljedica njihove depresije adaptivnim ponašanjima, interpersonalni terapeuti radit će na disfunkcionalnim osobnim odnosima pacijenata koji uzrokuju i naglašavaju depresiju, kognitivni psihoterapeut će pomoći osobi da promijeni negativan način razmišljanja i ponašanja, koje je često povezano s depresijom, a psihodinamske terapije će se fokusirati na rješavanje konfliktnih osjećaja osobe koja pati od depresije.
Osoba može sebi pomoći malim izmjenama u svakodnevnom životu, kao npr. da se povjeri bliskoj osobi kao se osjeća, da porazgovara o problemima koje ih tište, da se bave bilo kakvom fizičkom aktivnošću (lagana šetnja u prirodi je odličan izbor), da izlaze u društvo, odlaze u kina, pozorišta, osmisle sebi neki hobi koji ih veseli i ispunjava, da se zdravo hrane i uzimaju dovoljno vitamina i suplemenata u prehrani (vitamin D3, omega 3 masne kiseline).