Gojaznost i dojenačko doba

Poznato je da je gojaznost jedan od najčešćih  riziko faktora u odrasloj dobi, a u nekim zemljama je najčešći poremećaj kod djece. Tako prevencija gojaznosti postaje javno zdravstveno pitanje od posebnog značaja, posebno zato što intervencije vezane za gubitak težine, koje se poduzimaju u gojazne djece, ne samo da su veoma skupe, nego su veoma često bezuspješne. Kratkoročne dobrobiti dojenja su već poznate, no od nedavno su dokumentovane i dugoročne dobrobiti dojenja i nakon dvije godine starosti.

Postoji sve više dokaza da dojenje reducira rizik od gojaznosti za vrijeme djetinjstva. Ovo je posebno relevantno u kontekstu rapidnog povećanja stope gojaznosti kod djece i odraslih. Povoljni efekti dojenja na daljenje riziko faktore za nastanak kardiovaskularnih obolje-nja kao što su krvni pritisak i profil lipida u plazmi također su od velike važnosti.

Nedavna istraživanja su dala važna saznanja koja se mogu koristiti u  aktivnostima vezanim za prevenciju gojaznosti kod djece i odraslih.

Iznosimo kratak pregled informacija o ulozi dojenja u borbi protiv gojaznosti u dojenačkom dobu.

Postoje konzistentni rezultati iz više studija koje su se bavile vezom dojenja sa rizikom od pojave gojaznosti u djetinjstvu. Čak i da doje-nje štiti od gojaznosti  samo tokom djetinjstva i adolescencije, to je značajno u kontekstu obo-ljenja koja se povezuju sa gojaznošću, kao što je  dijabetes tipa 2.

Zato pri pravljenju intervencija treba ciljati dojenačko doba, a promocija dojenja treba da bude prva na listi intervencija. Izbjegavanje vještačke ishrane u dojenačkom dobu je  kritično u ovim naporima.

Kakva je uloga dojenja u prevenciji gojaznosti?

Moguće je da je zaštitni efekt dojenja u odnosu na gojaznost vezan za činjenicu da dojena dje-ca imaju niži unos nutrijenata i sporiji dobitak na težini, što se trenutno opsežno ispituje.

Postoji više faktora koji se razmatraju:

Dojenje je fiziološki standard za rast i razvoj normalne dojenčadi. Svi sisari proizvode mlijeko i svako mlijeko je posebnog nutritiv-nog sastava koji zadovoljava potrebe date životinje. Ljudi rastu do određenog stepena i razvijaju se na određen način. Upotreba zamjena za majčino mlijeko je još u svom povoju – zamjene se upotrebljavaju dvije ili tri generacije. Mi još treba da saznajemo kakvi su dugoročni efekti koje je ova radikalna pro-mjena u ishrani dojenčadi imala na zdravlje naše populacije.

Poremećen metabolizam u dojenačkom dobu – smatra se da izloženost prekomjernim kalorijama u djetinjstvu, može dovesti do toga da metabolizam dojenčeta odgovori poveća-njem broja masnih ćelija. Tako se u buduć-nosti, prekomjerna mast može skladištiti u većem broju ćelija nego što bi ih inače bilo.

Majčino mlijeko je živa tečnost -   nemoguće ju je replicirati, puna aktivnosti, okusa i suptilnih razlika u sastavu od podoja do podoja.

Programiranje fiziologije leptina – nedavno pronađeni protein u ljudskom mlijeku – leptin, služi za reguliranje potrošnje energije i djeluje kao kontra regulatorni hormon inzulinu.  Može također djelovati kao i cirkulirajući faktor sitosti. Količinu mlijeka koju beba uzima ne reguliše roditelj, koji se uvijek trudi da beba ispije sve do kraja ili da pojede sve iz tanjura. Leptin i bebine reakcije na unos mlijeka, funkcioniraju tako da se osigura unos samo one količine koja je zaista potrebna.

Dojenje je prilagodljiv proces – bebin unos varira u odnosu na individualne potrebe, a majčine zalihe se automatski prilagođavaju, da zadovolje te potrebe, uz uslov da beba ima lagan pristup dojci i pristup dojci „po potrebi“. Dojene bebe se samo-reguliraju i za vrijeme nadohrane. Majke dojenih beba imaju opušte-niji stav prema unosu čvrste hrane svoje  djece i njihova djeca posljedično jedu raznovrsniju čvrstu hranu, viša su i tanja od njihovih parnjaka, koji su hranjeni vještačkim hranom odnosno zamjenama za majčino mlijeko.

Sažeci naučnih dokaza

1. Liese AD et al. Obrnuta povezanost prekomjerne težine i dojenja kod devetogodišnje i desetogodišnje djece u Njemačkoj INT J OBESITY2001;25 (11):1644-50. Studija rađena 1995-96. godine u Drezdenu i Minhenu, koja je obuhvatila 2.106 djece starosti devet i deset godina našla je značajno manju prevalencu prekomjerno teške djece među dojenom djecom nego među djecom koja nisu dojena. Istraživači su našli da su duže trajanje sveukupnog dojenja i duže trajanje isključivog dojenja značajno povezani sa manjom prevalencom prekomjerne težine.

2. Gillman MW et al. Rizik od prekomjerne težine među adolescentima koji su dojeni u dojenačko doba JAMA 201; 285: 2261-67. U Sjedinjenim Američkim Državama studija rađena 1996-97. godine na 15.341 djece starosti od devet do četrnaest godina je našla da «dojenčad koja su pretežno hranjena majčinim mlijekom u prvih šest mjeseci života, u dobi od devet odnosno četranaest godina imaju nižu incidencu prekomjerne težine i to za oko 22%. Autori su zaključili: što dojenje duže traje veća je i zaštita od razvoja gojaznosti.

3. Kries R von et al. Dojenje i gojaznost: kros sekciona studija.: kros sekciona studija. ADV EXP MED BIOL 2000;478: 29-39. U Njemačkoj su 1997. god. istraživači vršili ispitivanja na 9.206 Bavarske djece, pri polasku u školu. Kod djece koja nikada nisu bila dojena našli su da je prevalenca  gojaznosti iznosila 4,5%, dok je kod djece koja su dojena prevalenca gojaznosti iznosila 2,8%. Ovisno Prevalenca gojaznosti se jasno smanjivala ovisno o dužini trajanja dojenja – kod dojenja preko12 mjeseci je iznosila 3,8%, kod dojenja od 6-12 mjeseci iznosila je 2,3%, kod dojenja od 3-5 mjeseci iznosila je 1,7%  i kod dojenja do dva mjeseca iznosila je 0,8%. Djeca koja su ikada dojena imaju 20% manji rizik od prekomjerne težine: da su dojena šest mjeseci ova brojka bi bila i 35%; a još su veći efekti na gojaznost – rizik je kod dojene djece manji za 25% odnosno 43%.

4. Armstrong J et al. Dojenje i smanjenje rizika od gojaznosti. Lancet 202; 359: 2003-2004. U ovoj studiji istraživači su posmatrali više od 30.000 Škotske djece koja su bila ili isključivo dojena ili su isključivo hranjena zamjenama za majčino mlijeko. Svoj djeci starosti od 3 do 3 i po godine je određivan indeks tjelesne mase i status dojenja za vrijeme dojenačkog doba. Djeca su ocjenjivana kao gojazna ukoliko je njihov indeks tjelesne mase padao ili na gornju granicu 2% ili gornju granicu 5% djece njihove starosti. Kada je gojaznost definirana kao gornja granica 2% ITMa ili više, kod djece koja su dojena incidenca gojaznosti je bila 30% manja. Razlika je bila nešto malo manja kada je gojaznost definirana kao gornja granica 5% ITMa. Rezultati su ostali isti i nakon njihovog prilagođavanja  u odnosu na socioekonomski status, pol i porođajnu težinu.

Zaključak

Ovi rezultati podupiru činjenicu da dojenčad koja su dojena imaju za jednu trećinu manju mogućnost da budu gojazna u ranom djetinjstvu. Tako je podržana i činjenica da dojenje može biti od koristi u borbi protiv gojaznosti u djetinjstvu. Promocija dojenja u kampanjama borbe protiv gojaznosti je esencijalna i treba se posmatrati kao polazna tačka u bilo kojoj diskusiji o rješavanju problema gojaznosti i prekomjerne težine u populacijama koje se suočavaju sa gojaznošću kao značajnim problemom. Optimalno dojenje uključuje isključivo dojenje u prvih šest mjeseci i adekvatnu nadohranu nakon šest mjeseci starosti djeteta, sa nastavkom dojenja do dvije godine i više. Ovo, kao i izbjegavanje vještačke ishrane u dojenačkom dobu, je praksa koja se može postići, ukoliko se majke podržavaju na svim nivoima; bez obzira na prihod, jezičke barijere ili geografsku situaciju. Dojenje je stoga potencijalno korisno u populaciono baziranim strategijama namijenjenim prevenciji gojaznosti, posebno još i uz druge dobrobiti dojenja za zdravlje i razvoj djece.